By Često se čuje i priča o relativno velikom broju hrvatskih branitelja.
Međutim, malo tko ističe i one koji su se borili za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, a koji već godinama žive i rade daleko od svoje Domovine.
Riječ je o hrvatskim emigrantima, ili bolje rečeno hrvatskim iseljenicima.
Naime, nakon dolaska komunista na vlast iz Hrvatske se morao iseliti veliki broj ljudi, koji se nikako nisu slagali s Titovim režimom, odnosno Jugoslavijom.
Takvi ni u inozemstvu nisu mirovali – i dalje su se na svoj način borili (i bore se!) za – Hrvatsku, sve dok ona nije i ostvarena (kakva je takva je – naša je!).
Sad se postavlja pitanje: zbog čega i ti tzv. pripadnici hrvatske političke emigracije nisu priznati kao hrvatski branitelji, tim prije što su taj status dobile i „kuharice“ u nekim javnim poduzećima, ili pak ljudi koji su u vrijeme obrambenog Domovinskoga rata samo dva dana (sic!) bili u odori Hrvatske vojske?
Jadno je i žalosno što te ljudi (u većini) i dalje neke ovdašnje službe (ali i političke stranke) vode kao „teroriste“, ili što nikada nisu bile priznate njihove zasluge, koje su itekako velike i značajne.
Većinu onih koji su se u emigraciji borili za Hrvatsku, danas nalazimo u popisima (dokumentima) zloglasnog KOS-a ili UDBE. Čitajući njihove dosjee, uglavnom ostajemo zapanjeni njihovim teškim i nevjerojatnim sudbinama. Bili su izloženi dugogodišnjim progonima i svakakvim podmetanjima, i to ne samo oni, već i njihove obitelji, pa čak i djeca. Bivši Udbaši (zar ne, gospodine Manoliću?) bili su spremni i ubiti gotovo svakoga tko se borio za stvaranje hrvatske države.
Kad je počela srpska agresija na Hrvatsku neki su se od njih, poput Mire Barešića (10.9.1950.-31.7.1991.) vratili u Domovinu i odmah se priključili borbi za slobodnu Hrvatsku. Ali, još se ni danas ne zna tko je (s leđa!) ubio Junaka Domovinskoga rata Barešića, ili tko je kriv što je suicid počinio Zvonko Bušić (23.1.1946.-1.9.2013.), čija je supruga Julienn, (Amerikanka), kad se malo tko usudio 1971., usred Zagreba, bacala letke s nebodera i pozivala na rušenje Titove Jugoslave!
Ne, oni su za ekstremno lijeve i dalje „teroristi“, dok s druge pak strane Hrvatska već duže vrijeme plaća „odštete“ i pojedinim srpskih teroristima, onima koji su sudjelovali u agresije na našu državu.
Dakle, kako bilo da bilo, i Hrvati koji su se u vrijeme komunizma borili za slobodnu Hrvatsku, trebaju se naći u tzv. Registru hrvatskih branitelja!
Sjetimo se samo što je sve prolazio hrvatski domoljub, ikona kanadske dijaspore, Anton Kikaš, kada je stigao u Zagreb (31.8.1991.) sa zrakoplovom punim naoružanja za Hrvatsku vojsku! Neki mu to još ni danas ne mogu oprostiti, pa ga nepravedno i podlo nazivaju i svakakvim pogrdnim imenima, iako je također riječ o Junaku Domovinskoga rata, koji ni nakon toga nije prestao iz Kanade pomagati svojoj Domovini.
Mnogi se čudom čude, zašto se ti ljudi koji su tolike godine čekali na hrvatski san, na Hrvatsku državu, ne vrate svojim ognjištima?
Kad ih pitate, većina će vam reći da su za to krivi ljudi poput Manolića i njihovih Udbaških suradnika, jer kad su i došli kući, da ti pamet stane, znali su ih dočekati na raznim šalterima isti oni (ili njihova djeca!) zbog kojih su morali pobjeći iz Jugoslavije!
Nu, ako već hrvatski politički emigranti nisu na nikakvom popisu domoljuba (rodoljuba), onda nas jako zanima, što je s djelatnicima obavještajnih službi jugoslavenske države sigurnosti (SDB) i suradnicima UDBE i KOS-a? Pa, nećemo valjda još i njima plaćati „odštete“ kao što recimo Junak Domovinskoga rata, bivši policijski specijalac, Mihajlo Hrastov mora plaćati onima koji su nas napadali?!
S druge pak strane, „svima“ smeta pozdrav koji su HOS-ovci nosili na svojim ratnim odorama u vrijeme Domovinskoga rata, a „nikome“ ne smetaju oni koji su ubijali, klali i protjerivali u vrijeme Tita i komunizma!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
