By Anton Kikaš je sretan obiteljski čovjek, ponosan na svoja dva sina, uspješan kanadski poduzetnik i istinski domoljub, ali ga već godinama smeta i boli notorna laž, koja se širi i ponavlja, još i danas, da su kanadski Hrvati, nakon njegovog uhićenja 1991. prikupili 3 milijuna dolara za njegovo puštanje na slobodu te da su onda taj novac predali načelniku KOS-a generalu zločinačke JNA Aci Vasiljeviću. A ništa od toga nije istina!
Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata Anton Kikaš, koji već godinama živi i radi u Kanadi, nije čekao, već je odlučio pomoći svojoj napadnutoj Domovini od velikosrpskog agresora te primjerom pokazao, kako se treba boriti za nešto što ti je sveto. A mogao je ugodno i mirno živjeti…
Međutim, ovaj danas iznimno poznati Hrvat, ne samo u Domovini, nego i njegovoj drugoj domovini Kanadi, gdje je dobio brojne prestižne nagrade, hrabro se odlučio, stavljajući vlastiti život u opasnost, trpjeti, i dostaviti oružje, koje je Hrvatska žarko trebala za obranu od agresije.
U već poznatoj priči, prema kojoj je snimljen i istiniti dokumentarni film „Nisam se bojao umrijeti“, Kikaš je financijskim doprinosom Hrvatske zajednice Toronta nabavio prijeko potrebno naoružanje (oko 20 tona) za MUP i Hrvatsku vojsku (ZNG), te je 31. kolovoza 1991. sa ugandskim zrakoplovom prisilno sletio u zagrebačku zračnu luku Pleso (umjesto u Ljubljanu), gdje su ga nažalost uhitili zločinci zločinačke JNA, i tako je ta već mnogo puta objavljena misija, greškom pilota, završila.
Ali, učiniti nešto takvoga na samom početku Domovinskog rata mogli su samo oni koji se uistinu za Hrvatsku i hrvatski narod nisu bojali umrijeti!
Nakon tri mjeseca provedenih u ćeliji vojnog zatvora u Beogradu, Kikaš je ugledao svijetlo dana, u zamjenu za Aksentijevića, zločinačkog generala JNA.
A to da su neki za njega skupljali pomoć naprosto je smješno, da nije žalosno.
Svi koji barem malo poznaju Antona Kikaša, hrvatskog domoljuba i filantropa, mogu potvrditi da je on uvijek davao, a nikada – primao, tim prije što se dobro zna da su iza njega brojne humanitarne i domoljubne akcije, i da je po tome jedan od „svjetskih prvaka“!
Biskup u miru Juraj Jezerinac za njega je kazao: „Anton je renesansni čovjek. Pun je pozitivnog duha, uzvišenih ideja i uvijek odlučan ispuniti svoje ciljeve. Njegova ljubav prema čovječanstvu je vrhunac iznimne ostavštine.“
Punih 30 godina od Hrvatske nije dobio niti jedno priznanje.
Nepravdu prema Antonu Kikašu ispravio je 2021. predsjednik RH Zoran Milanović, koji ga je odlikovao Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.
- Ono što ste učinili za Hrvatsku zna svatko, a ono što se ne zna jest, zašto vam se Hrvatska minimalnom gestom nije odužila zadnjih tridesetak godina – kazao je tada Milanović, koji ga je ove godine u povodu obilježavanja veličanstvene Vojno-redarstvene operacije Oluja95 pozvao kao svog gosta na tradicionalni prijem ratnih zapovjednika u Knin. U isto vrijeme na 308. Sinjsku alku pozvao ga je i predsjednik Viteškog alkarskog društva dr. Stipe Jukič.
I tada je Kikaš ostao pomalo iznenađen, ali i iznimno zadovoljan kad je predsjednik RH uz ostalo rekao, što su mogle čuti i tisuće gledatelja putem malih ekrana:
- (…) 1991. godine, kad su pod oružjem stali oni koji su se osudili, koji su branili Hrvatsku… To je bio mali broj dobrih ljudi. Bilo ih je više nego oružja što je Hrvatska tada imala. To oružje se nabavljalo u nemogućim uvjetima i nabavljali su ga za Hrvatsku ljudi koji su izlagali svoj život. Jedan od njih je ovdje sa nama, zove se Anton Kikaš, ima 86 godina i po prvi puta je ovdje na Alci. Pozdravite ga (dugi aplauz). To što je radio on i još nekoliko njih, po hrabrosti, odvažnosti, drskosti ako hoćete, koja je tipična i tako prirodna i narodu ovog kraja. Bio je jedan od rijetkih…- istaknuo je predsjednik RH Zoran Milanović.
Odmah nakon izlaska iz zatočeništva, Kikaš je nastavio aktivno promovirati i širiti istinu o Hrvatskoj, a to poglavito čini u posljednjih 10 godina, kada svaki tjedan uređuje hrvatski TV-program- „Croatica TV“.
U znak zahvalnosti hrvatskim braniteljima i stradalnicima, koji su bili prvi kad je trebalo, ovaj veliki i istinski hrvatski domoljub napisao je i brojne pjesme, od kojih pjesma „Samo Vukovar“ završava ovim stihovima, a u kojoj se na najbolji mogući način može sagledati njegova ljubav za Domovinu i dužna počast našim braniteljima:
„ …Klanjamo Vam se branitelji sveti! /Što Hrvatska vječno će da svijetli!/ Za sve one što ih više nema/ Molit ćemo u sva buduća vremena!“
Mladen Pavković
