By U jednim dnevnim novinama jedan tzv. komentator je objavio da su sudionici nedjeljnog marša u Zagrebu, Puli i Zadru „spašavali Hrvatsku od fašizma“!
To su brže bolje objavili i u Beogradu i Banjoj Luci, kao „fašizam ponovno kuca na vrata Hrvatske i Hrvata“!
Sudionici marša uglavnom su bili oni kojih nigdje nije bilo 1991. i koji su uglavnom nosili jugoslavenske zastave, pa i četničke odore, ili su muški hodali obučeni u žensku odjeću ili obrnuto.
Kad su se najavili ovi skupovi (tko to plaća?) mnogi su pomislili, a prije svega hrvatski branitelji i stradalnici, da će se protestirati protiv fašizma iz II. svjetskog rata, ili pak protiv fašizma koji nas je zadesio 1991. Kad tamo -protestiralo se protiv hrvatske države, Domovinskog rata, pa i samih hrvatskih branitelja, tako da je već i maloj djeci jasno da je riječ o „plaćenim skupinama“, koje imaju „drugo, odnosno drugačije mišljenje“!
Kako u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata nitko nije vidio ustaše, tako i danas nitko nije vidio – fašiste! Naime, „plaćenici“ zovu fašistima sve one koji ne misle i ne rade kao oni, pa čak tako nazivaju i one koji su u krvi stvarali hrvatsku državu! Je li to normalno?
Uz to, ove skupine „plaćenika“, koji se „bore“ za raznolikost u društvu, ne dozvoljavaju da im se netko suprotstavi. Kakva je to demokracija?
Inače, već smo u nekoliko navrata istaknuli da je u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno borbe protiv velikosrpske agresije i domaćih izdajica, najznačajnija bila 1991. godina.
Da tada nismo pobijedili velikosrpskog agresora, odnosno fašiste, i domaće izdajice, sve drugo otišlo bi u nepovrat, a prije svih hrvatski branitelji-dragovoljci, kao i mnogi drugi koji su na ovaj ili onaj način stali u obranu hrvatske Domovine. – „visjeli“ bi od Vukovara do Dubrovnika.
Stoga, nakon toliko godina od početka Domovinskog rata, sudionike marša i te kako je potrebno pitati: Gdje ste bili 91.? A oni koji su tada bili djeca, a danas su odrasli ljudi, svakako trebaju pitati svoje očeve: Tata, što si radio u ratu? Također već danas nitko nikoga ne pita. Kako si se obogatio, dok je Hrvatska krvarila?
Na većini političkih, gospodarskih, kulturnih i niz drugih mjesta i funkcija, rijetko ćete susresti nekoga tko je 1991. nosio pušku. Većina ljudi se očito „zasitila“ rata, pa na izborima uvijek biraju pretežno „njima“ slične, one koji nemaju ni dana u tzv. registru hrvatskih branitelja.
A tih kojih nigdje nije bilo na početku agresije, a koji danas marširaju, bojeći se „mraka“, ima relativno malo, ali su odlično raspoređeni, od raznih firmi, politike, gospodarstva do medija.
Te 1991. one koji su ginuli za ostvarenje hrvatskog sna, nitko nije pitao, a ni znao za odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a još manje da bez njih, zamislite, ne bi bilo ni hrvatske države!
Nama su tada, za razliku od tih partizansko-jugoslavenskih političkih institucija, smjernice jedno bile uništiti Jugoslaviju, komunizam, obraniti Hrvatsku od neprijatelja, stvoriti novu, pošteniju državu i tome slično, a sve pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana i njegova prvog suradnika – Gojka Šuška!
Nu, dok su relativno mnogi sanjali i ginuli za Hrvatsku, drugi su „pleli mreže“ i na krvi hrvatskih branitelja polako (sli sigurno) gomilali bogatstva, za sebe i svoje najbliže.
Djeca tih tajkuna i dezertera (svaka čast iznimkama) danas i u ime svojih očeva koji su pobjegli u vrijeme velikosrpske agresije protestiraju, jer ne žele živjeti u Hrvatskoj i nositi kape sa hrvatskim grbom, već radije natuknu na glave srpske i četničke šubare, kakve smo vidjeli i na tzv. „plaćeničkim marševima“.
Jadno je i žalosno da se danas, 34 godina od početka srpske i ine agresije, više cijene „vinogradarske“, „pčelarske“, „biciklističke“ i ostale brojne udruge koje bi vrlo lako mogli nazvati i „ptice pjevice“ nego one u kojima se okupljaju hrvatski branitelji, obitelji poginulih i ratni invalidi.
Nu, među onima koji su nam poglavito 1991. najviše pomagali bili su i Hrvati koji žive u inozemstvu, od Australije, Kanade, Njemačke, Švicarske, Austrije do Argentine. To se nikada ne smije zaboraviti.
Ali, jadno je i žalosno što se i dalje više poštuje jedan notorni bivši predsjednik RH, koji je u vrijeme agresije navodno „izgubio“ na stotine tisuća dolara, koje su mukotrpno sakupljali Hrvati u Australiji, nego svi drugi izvan granica Lijepe naše od kojih su mnogi i dizali kredite da pomognu svom napaćenom narodu.
O Domovinskome ratu i stvaranju hrvatske države već se dugo ne uči kako treba u školama, dok u Hrvatskom saboru jedna notorna Dalija Orešković drži glavnu riječ. Kako onda da, prije svih, mladi znaju-šta je bilo, a ne žele pitati i slušati heroje?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
