Prošlo je već par mjeseci da nisam ništa napisao iako se mnogo toga dogodilo, pa je bilo tema i dilema na pretek. Pokušavao sam mnogo puta skucati par pozitivnih redaka ali sam odustajao i na kraju ostavljao prostora dežurnim jahačima medijskih katastrofa, neka ispucaju svoje frustracije današnjom Hrvatskom.
Kako bi mogao pisati nešto pozitivno ako s lijeva i krajnje desna nakon održanih parlamentarnih i lokalnih izbora u mojoj domovini ništa ne vrijedi. Odjednom su u lijevim glavama uskrsnule ustaške crne legije, a u zbilji to je masa hrvatske mladosti koja je samo pjesmom naumila slaviti devedesete i odati priznanje hrvatskoj ratnoj policiji i gardi što ima je dala ono što njihovi prethodnici nisu imali – DOMOVINU. Iz dana u dan medijske su kuće u Hrvatskoj svaki dan u lovu na uskrsnule ustaše, uhvate tako pokojeg mladca sa hrvatskim stijegom koji sa vršnjacima umjesto da pjeva „ja nisam vaš“ zapjeva domoljubnu „lijepa li si“ i druge starije i novije hrvatske budnice. Onda tako lociranu i uhvaćenu skupinu hrvatske mladosti proglašavaju ustaškom sljedbom pod vodstvom „zajedničarskih“ mračnih sila, te tu mantru vrte iz dana u dan.
Kako ovim lijevim ne bi ponestalo goriva za to se sustavno brine takozvana krajnja desnica koja u pravilu ni ne postoji, već bi se tu mogle svrstati određene političke karikature koje se nisu ostvarile u ozbiljnim političkim opcijama. Ti opskurni likovi i nakupine nesreće i zla svojom galamom kroz vrijeme i svojim cirkusiranjem ulijeću u prostor časne i slavne hrvatske ratne garde i policije. Tako intelektualno pod kapacitirani ne shvaćaju kako svojim neprimjernim korištenjem ratnih insignija u ovo vrijeme samo daju gorivo crveno – zelenom davežu. Koliko su ovi crveno – zeleni opsjednuti ustašama, toliko ovi takozvani falš crni, hrane svoje postojanje negiranjem svega što donosi Europa i ostali slobodarski svijet, jer oni bi se očito najbolje osjećali u Baraćevoj špilji kljucajući u kamen neku svoju povijest, svoj zakonik.
Pozitivna i realna Hrvatska, Hrvatska ratne garde i policije iz devedesetih, danas je sve samo ne ono kakvom je uz podršku mainstream medija prikazuju ove crveno – zeleno – crne nakupine nesreće i zla. Pozitivna i realna Hrvatska danas daje sve od sebe za boljitak i prosperitet, u toj i takovoj Hrvatskoj skoro da i nema nezaposlenih, primanjima iz svoga rada polako se približava ostatku Europe, mirovinska primanja pomalo sustižu neku pristojnu razinu, oprema i ljudstvo obrane zemlje sve je stabilnije uz jaku i profesionalnu policiju. Pristojna i realna Hrvatska svaki dan vidi boljitak i napredak DOMOVINE na svim područjima dok pak se ove nakupine nesreće i zla s tim ne mogu pomiriti.
U posljednje vrijeme te zeleno – crveno – crne nakupine kroz mainstream medije uz sve svoje objede i laži zazivaju povratak Hrvatske, zahtijevaju od legalno izabranih predstavnika da nekom njihovom imaginarnom narodu vrati Hrvatsku – zanimljivo, bilo bi smiješno da ovo zazivanje nije opasno, poučeni prijašnjim iskustvom u ona dva navrata. Vjerujem da se ta dva četverogodišnja intervala sjeća pristojna i realna hrvatska, bilo je ludo i nezaboravno – zar ne, ili ipak ne?
No sve jedno kako bilo da bilo, a da im mi ipak uslišimo te njihove mokre snove i neostvarene želje, TE DA IM IPAK, OPET, MALO VRATIMO HRVATSKU?
Antun Berljak
Leave a Comment