Veliko hrvatsko srce nasuprot izdajničkoj korupcijsko-političkoj i intelektualnoj kasti…

Posljednji događaji na uzburkanoj javnoj sceni još su jednom potvrdili duboki razdor koji prevladava u hrvatskom društvu. Na sceni je razdor o bitnim pitanjima hrvatskog društva između pretežitog raspoloženja naroda i uskogrudnog vladanja političke i institucionalne intelektualne kaste, jer se u postojećim okolnostima ne može govoriti o institucionalnoj hrvatskoj eliti. Hrvatska kao nova država jednostavno nema svoju institucionalnu elitu, iako je imala šansu da je nakon osamostaljenja iz totalitarne Jugoslavije uspostavi kao instituciju koja u svakom društvu funkcionira kao predvodnik u definiranju i ostvarenju državnih i nacionalnih interesa.
Nekoliko događaja ovih dana ponovo je ukazalo na duboki rascjep između prevladavajućeg plemenitog nacionalnog duha i ponašanja s jedne strane i koruptivnog i protunarodnog djelovanje takve hrvatske kaste s druge strane. Cijela Hrvatska je pokazala izvanredan primjer humanog zajedništva i solidarnosti u slučaju dvogodišnje Mile Rončević kad je skupljeno dvostruko više novca nego što je bilo potrebno za njezino skupo liječenje u Americi. Zanimljivo bi bilo znati koliko su na primjer u taj fond uplatili politički uhljebi poput recimo ministra Tomislava Ćorića i njegove Dubravke Sinčić Ćorić koji kao tipični politički uhljebi imaju po dvije plaće, ili drugi ministri od kojih neki pojedinci sjede čak u 25 nadzornih odbora.
Sva je sreća da duh ovog naroda ne počiva na takvim uhljebima, pa se taj nacionalni naboj u raznim prilikama i okolnostima manifestira od samog početka stvaranja hrvatske države.Treba podsjetiti da je zahvaljujući tom nepokolebljivom narodnom duhu u času sloma svjetskog komunističkog pokreta i raspada komunističke Jugoslavije narod ne samo glasovao nego i pokazao odlučnost da se bori za vlastitu državu, a ne tek za konfederaciju kako je bilo ponuđeno u referendumu. Ta narodna volja ispoljila se i u djelovanju lokalnih kriznih stožera koji su unatoč zabrani osvajali vojarne i oružje u njima. Konačno narodna volja se iskazala i u herojskoj obrani Vukovara. Nasuprot toj narodnoj volji postojala je i postoji dobro organizirana i umrežena institucionalna prijetnja velikosrpskog agresora o kojoj je svojedobno svjedočio admiral Branko Mamula tvrdeći da je u Hrvatskoj postojalo oko stotinjak javnih i utjecajnih osoba spremnih podržati vojni udar protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti. Tih „Mamulinih sto“ na žalost i dalje djeluje u suverenoj Hrvatskoj podrivajući njezin ustavnopravni poredak, a većina njih nalazi se u mojoj knjizi „Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem“.
Nevolja je u tome što vladajuće stranke, dakle HDZ i SDP više djeluju u skladu sa subverzivnim ciljevima te „pete kolone“, nego u skladu s nacionalnim i državnim interesima hrvatskoga političkog naroda. Upravo ovih dana pokazuje se izdajničko djelovanje hrvatske političke kaste u povodu usvajanja Zakona o nestalima. Nikako se drukčije ne može objasniti činjenica da je trebalo čak 29 godina kako bi se zakonski odredio odnos države prema ovom ključnom problemu proisteklom iz Domovinskog obrambenog rata. I sintagma „Domovinski rat“, dakle ne obrambeni proistekla je iz te subverzivne kuhinje, jer ona nije definirana od tadašnje demokratski izabrane vlasti nego su je lansirala dva novinara jugoslavenske orijentacije, pa ona tako formulirana više predstavlja odrednicu „građanskog rata“, a ne narodni otpor velikosrpskoj agresiji. Nju je uostalom na izvjestan način amnestirao bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač koji je pristao u Bruxellesu da se Srbiji u pregovaračkom procesu s Europskom unijom otvori ključno poglavlje 23, a njegova nasljednica Marija Pejčinović Burić koja je prethodno bila savjetnica srbijanske Vlade nije ni jednom sazvala povjerenstvo zaduženo za praćenje uvjeta koje Srbija u tom poglavlju treba ispuniti. Također malo je poznato da je ta izdajnička kasta predstavljena bivšim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem potpisala sa Srbijom sporazum po kojemu se Republici Srbiji daje pravo univerzalnog progona hrvatskih branitelja. Što je još važnije taj sporazum svaka strana može otkazati, ali to ni slučajno nije palo na pamet vladajućim koalicijskim garniturama HDZ-a a još manje SDP-a. U svakoj normalnoj državi koja drži do svojeg dostojanstva Mladen Bajić bio bi izveden pred sud zbog veleizdaje. Takav Mladen Bajić instalirao je nakon povlačenja slične nasljednike koji podižu optužnice protiv hrvatskih branitelja, a ne protiv visokih oficira JNA i četničkih kolovođa koje na primjer prikriva u slučaju tragične sudbine dr. Ivana Šretera saborski zastupnik Milorad Pupovac. Zato je ponukan takvom pravosudnom izdajničkom praksom gradonačelnik Vukovara Ivan Penave organizirao prosvjed protiv neučinkovitosti pravosuđa i zataškavanja četničkih zločina u Domovinskom obrambenom ratu, ali je kao suučesnik u subverzivnom djelovanju „pete kolone“ sam premijer Andrej Plenković pokušao to spriječiti u čemu su mu potporu dali samozvani generali iz Generalskog zbora (?!) osim nekoliko časnih iznimaka. Ipak svake godine na Dan sjećanja 18. studenoga narod vladajućoj kasti šalje jasnu poruku da ne odobrava takvu politiku pokazujući u gradu heroju to hrvatsko veliko srce, a jednako tako to veliko hrvatsko srce ispoljilo se i masovnim potporama protiv Istambulske konvencije i Marakeškog sporazuma.
Svježi primjer iskazivanja domovinskog duha hrvatskog naroda je veličanstveni doček pola milijuna ljudi priređen nogometnoj reprezentaciji nakon osvajanja drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. U višesatnom putovanju od zračne luke do Trga bana Jeličića među tih pola milijuna ljudi nije zabilježen ni jedan incident, ali su se zato za svojvrstan incident potrudili predsjednica Republike i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Iako je sudjelovala u slavlju na finalnoj utakmici u Moskvi na kojoj je nogometna reprezentacija učinila više za globalnu promidžbu Hrvatske u svijetu nego cijela hrvatska diplomacija od osamostaljenja, Kolinda Grabar Kitarović podlegla je pritisku vladajuće kaste da, unatoč najavi, odmah ne primi i nagradi nogometaše samo zbog toga što je s njima bio Marko Perković Thompson. Milan Bandić je čak naredio da se popularnom domoljubnom pjevaču na pozornici isključi mikrofon. Posebna je priča status i ponašanje saborskog zastupnika jednog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. On sad više i ne skriva da u duhu Memoranduma2 SANU vodi svojevrsnu unutarnju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. U svemu tome nije problem Milorad Pupovac nego visoki dužnosnici hrvatske političke kaste na čelu s premijerom i predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem. Ako premijer Plenković smatra da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić samo „pretjerao“ uspoređujući današnju Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, ili da šutke prelazi preko Vučićeve usporedbe Oluje i Jasenovca pa nakon svega toga prima Milorada Pupovca koji je bio nazočan događajima na kojima su izrečene takve laži, onda je očito da hrvatski premijer igra kako Milorad Pupovac svira. Premijer dakle sudjeluje u subverzivnoj aktivnosti protiv vlastite države, a tobože „stožerna“ hrvatska stranka šuti, pretvarajući se u puzajućoj unutarnjoj agresiji na Hrvatsku u „stranku opasnih namjera“.
Nema sumnje da će veliko hrvatsko srce u pravom trenutku odgovoriti na takve postupke vladajuće političko-korupcijske kaste. Prva je prilika komemoracija nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puia, a potom dolaze europarlamentarni izbori na kojima jedino što je izvjesno jest mali odaziv birača, te, ako ne bude krađe na koju je HDZ spreman, kažnjavanje „stranke opasnih namjera“ za protuhrvatsku politiku koju provodi otkako je na čelo stranke stupio briselski činovnik Andrej Plenković.

Vjekoslav  Krsnik