Raskol u HDZ-u vodi stranku u veliku koaliciju sa SDP-om…

Kako se moglo i očekivati raspisani unutarstranački izbori u vodećoj hrvatskoj političkoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici otkrili su ono što je bilo u posljednjih nekoliko mjeseci očigledno. To je raskol između autoritarnog predsjednika stranke i ujedno premijera Andreja Plenkovića i naraslog nezadovoljstva članstva s načinom na koji on vodi i usmjerava  stožernu  hrvatsku političku stranku. U HDZ-u je tako nakon dvadesetak godina konačno došlo do otvaranja karata koje će u krajnjem ishodu nakon izbora čelništva stranke 15. ožujka pokazati njene slabosti i mane, jer u sadašnjim političkim okolnostima ne može se govoriti o nekim značajnim pozitivnim postignućima kojih nema.

Po svim pokazateljima Hrvatska se nalazi na samom dnu Europske unije, a prije svega po neovisnosti sudstva zbog čega je stupanj korupcije u državi među najvišima u Europi. Takva Hrvatska prostim automatizmom dobila je predsjedanje Vijećem Europske unije, što premijer pokušava prodati javnosti kao svoj najveći personalni uspjeh. Andrej Plenković je od samog početka svojeg mandata ne samo kao predsjednik stranke nego i kao premijer u nebrojeno puta demonstrirao svoje autokratsko ponašanje, počevši od protuustavne smjene trojice koalicijskih ministara Mosta preko ocjenjivanja da su oni koji se protive njegovoj politici “irelevantni” do staljinističke smjene osmorice neposlušnih članova zagrebačkog ogranka HDZ-a. U cijelom mandatu Andrej Plenković više se predstavio kao gubernator briselske birokracije u Hrvatskoj nego kao istinski demokrat i hrvatski političar koji brine o državnim i nacionalnim interesima.

Dovoljno je podsjetiti da je njegova Vlada bila protiv referenduma o izbornom zakonodavstvu, da je ignorirala javnost u pitanjima Istambulske konvencije i Marakeškog sporazuma, dok u vanjskoj politici i dalje ustrajava na briselskom projektu tzv. Zapadnog Balkana,dodvoravajući se četničkoj vladajućoj garnituri u Beogradu i njezinom eksponentu i vođi velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu. Ne može biti govora o Andreju Plenkoviću kao vjerodostojnom hrvatskom političaru, ako prelazi šutke preko uvreda koje je srbijanski predsjednik Vučić izrekao uspoređujući Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, a Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac s NDH-a. Takav Andrej Plenković predstavljajući svoj program za stranačke izbore opet pokušava zavaravati javnost svojim političkim floskulama. Svojom politikom čvrste ruke u samom HDZ-u on je doživio ozbiljan poraz na dvama zadnjim izborima za Europski parlament i predsjedničkim.

Članstvu HDZ-a sad nudi program sastavljen od četiri stupa: domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, obiteljske vrijednosti i demografsku revitalizaciju, pravednu i učinkovitu državu, te uspješnu i razvijenu Hrvatsku. Kad je u pitanju domoljublje, Andrej Plenković osobno i po dosadašnjoj politici na čelu HDZ-a nije moralno kvalificiran da govori o domoljublju. Prije svega on je kad su se njegovi vršnjaci borili u rovovima protiv fašističke velikosrpske agresije preko svoje majke ishodovao liječničku potvrdu kojom je izbjegao vojni rok. Jednostavnijim rječnikom kazano. Andrej Plenković je dezerter. Domoljublje u hrvatskim okolnostima podrazumijeva obranu teško stečene slobode i nezavisnosti i zalaganje za nacionalne tradicijske vrijednosti. Njegovo polaganje vijenca na Sutjesci i ignoriranje žrtava komunističkog režima najočitiji su dokaz da se on mentalno još uvijek nije oslobodio jugokomunističkog sklopa. U promicanje nacionalnih interesa nikako ne spadaju potezi koje Andrej Plenković provodi na čelu Vlade, kao što je između ostalog usvajanje Istambulske konvencije i pristupanje Marakeškom sporazumu. U širem smislu nacionalni interes Republike Hrvatske kao sednjeeuropske i mediteranske zemlje je odmicanje od balkanskog “regiona” a upravo tu Andrej Plenković u svojoj agendi organizira održavanje susreta na vrhu Europske unije i zemalja bivše Jugoslavije. On nudi promicanje obiteljskih vrijednosti dok istodobno podržava međunarodne dokumente koji nude rodnu ideologiju. Ne može se govoriti o pozicioniranju takvog njegovog HDZ-a na desnom centru a zalagati se i provoditi pa čak i koalirati sa zastupnicima liberalizma i krajnje ljevice. To ni u kojem slučaju nije bila politika predsjednika Tuđmana na kojeg se Andrej Plenković lažno poziva, znajući da se članstvo HDZ-a može najlakše motivirati upravo pozivanjem na politiku utemeljitelja HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika.

Nažalost kako sada stvari stoje naraslo nezadovoljstvo među članstvom Hrvatske demokratske zajednice nije protiv takve autokratske politike Andreja Plenkovića, koji je oko sebe ucjenama okupio nekoliko istaknutih članova stranke suprotstavilo tim koji bi mogao parirati takvom predsjedniku stranke. Miro Kovač je bez političarske karizme i nije kreativan političar koji bi trebao razgoliti verbalizam i podvale što ih članstvu nudi Andrej Plenković. U Kovačevom timu svakako je najjači adut kandidat za potpredsjednika stranke vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u nekoliko navrata posljednjih godina jasno kritizirao Plenkovićevu politiku zataškavanja velikosrpskih zločina. Ivo Davor Stier iako je na saboru HDZ-a upozorio na klijentelizam i nepotizam kao dva glavna zla koja slabe stranku još se dovoljno glasno ne čuje. Doduše do datuma izbora ostalo je mjesec dana kroz kojih će još mnogo prljavog rublja izaći u javnost, ali u ovom trenutku Plenković ima prednost pred stranačkom oporbom koja ne koristi najvažnije argumente protiv predsjednika stranke, a to je da je njegova dosadašnja politika rezultirala dvama uzastopnim porazima HDZ-a na posljednjim izborima.

Postavlja se pitanje može li Andrej Plenković u situaciji potresa koji slabe HDZ s oslabljenom strankom parirati na idućim parlamentarnim izborima bez obzira kad se oni održali oporbenom SDP-u. Iako je SDP još uvijek opterećen svojim političkim i ideološkim naslijeđem jer se nikad nije pretvorio u istinsku hrvatsku ljevičarsku stranku njegovi izgledi, a na to ukazuju i ankete, na idućim saborskim izborima rastu. Ovakva HDZ-ova koalicijska vlada više nije realna na idućim izborima, pa je u cilju očuvanja vlasti ili dolaska na vlast sasvim izgledna velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Treća opcija sa Miroslavom Škorom tek se treba oformiti, jer uspjeh koji je Miroslav Škoro postigao na predsjedničkim izborima teško je zbog krakog vremena i drukčije izborne strukture ponoviti na parlamentarnim izborima. Zato su stranački izbori u HDZ-u važni, jer ukoliko Andrej Plenković uspije osvojiti drugi mandat značajan dio HDZ-ovog članstva priklonit će se Miroslavu Škori, a time će opcija velike koalicije postati jedini izbor okljaštrenom HDZ-u da zajedno sa jugokomunističkim SDP-om ostane na vlasti. Tako će se konačno spojiti dvije frakcije SKH koje su nastale raspadom komunističke Jugoslavije, od kojih je jedna ostala u SDP-u, a druga zavladala HDZ-om.

Vjekoslav Krsnik