By Jedan od najznačajnijih učinaka pandemije korona virussa je njegova politička dimenzija. To se prije svega odnosu na Europsku uniju koja je u samo nekoliko posljednjih godina pretrpjela teške udarce. Sad je već jasno da europska zajednica država kako su je zamislili njezini tvorci kao koncept slobodnog protoka ljudi, roba i kapitala ne može opstati na tim temeljima. U sadašnjoj pandemiji korona virisa Europska unija je pokazala vlastitu najveću slabost. Ona nije sposobna da u nekoj globalnoj nepogodi zaštiti svoje članice, odnosno svojih pola milijarde ljudi. Stanovništvo država članica zbog totalne nesposobnosti debelo plaćene briselske administracije bilo je prepušteno nacionalnim državama, te pomoći država koje nisu članice EU.
Podsjetimo da je početak kraja ovakve Europske eunije počeo s referendumskom odlukom Britanaca da istupe iz članstva. I prije toga Ujedinjeno kraljevstvo imalo je rezervu prema financijskoj komponenti Europske unije, jer je odbilo prihvatiti euro umjesto funte. Nisu u tome bili samo tvrdoglavi Britanci, nego to nisu prihvatili na Danska ni Švedska, a da ne govorimo o zemljama iz bivšeg komunističkog bloka koje ne žure s tom odlukom. Britance treba razumjeti, jer su oni povijesno uvijek imali podozrenja prema Njemačkoj, pa se to nastavilo i u ovom mirnodopskom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata. Gledajući pojednostavljeno, ipak je Njemačka ta koja je najviše profitirala iz ove europska naddržavne konstrukcije, jer je kao najmoćnija ekonomska sila osvojila Europu bez ispaljenog metka, i s tržištem od pola milijardi ljudi na određen način stvorila ekonomski “Četvrti Reich”. Takvoj Njemačkoj nedostaje radne snage, pa je tako Angela Merkel lansirala migrantsku krizu koja je pak u manjim članicama Europske unije izazvala brojne probleme. Oni su prije svega kulturološka naravi jer je u velikoj globalnoj igri prodor stotina tisuća pretežito muslimanskih migranata predstavljao i u promijenim okolnostima još uvijek predstavlja udarac temeljima europske civilizacije.
Na ovaj ili onaj način migrantska kriza poslije Brexita oslabila je uspostavljenu strukturu i stabilnost unije. Budući da Bruxelles nije imao jedinstvenu politiku obrane od velikog migrantskog vala, članice koje su njime bile pogođene bile su prinuđene u obrani svojih granica primijeniti zaštitne mjere koje su praktički potkopale politiku skovanu u Bruxellesu i Berlinu. Već tada je Italija na udaru migranata koji su s mora nadirali iz Afrike pokazala odlučnost da se odupre toj najezdi, ali su i neke druge zemlje, osim Hrvatske, na tzv. Balkanskoj ruti uspostavile strožiji režim na svojim granicama. Ova tekuća kriza s korona virusom definitvno je razotkrila temeljnu slabost Europske unije. Njezin liberalni globalistički koncept doživio je potpuni fijasko što se tiče solidarnosti, a to se opet najbolje očitovalo u slučaju Italije. Nepripremljeni Talijani pogođeni pandemijom u sjevernom dijelu zemlje ostavljeni su na milost i nemilost pošasti koja ih je tako teško pogodila. Ne samo to, nego pored toga što Europska unija uopće nema predviđeni scenario za djelovanje i sprečavanje bilo kakve zdravstvene ugroze širokih razmjera, nego je čak izostala solidarnost između zemalja članica. Treba podsjetiti da je u jeku pandemije Njemačka zabranila izvoz u Italiju zaštitne opreme, pa su najpogođenijoj europskoj državi u pomoć priskočile Rusija, Kina i Kuba. Već sad je očito da je pojava pandemije korona virusa toliko uzdrmala Europsku uniju, da će se ona, uz druge nesuglasnosti koje postoje unutar nje, teško moći održati u postojećem obliku. To je uostalom uvidio i bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. On je ustvrdio da ako ne budemo spremni dijeliti blagostanje, onda ne znam što će biti od Europe, te zaključio: “Zabrinut sam da bi se Europa nakon ove krize mogla raspasti”.
Gdje je u svemu tome Hrvatska? Treba podsjetiti da je po posebno prilagođenom cenzusu za tu priliku na referendumu o pristupanju Europskoj uniji glasovalo samo 29 posto od ukupno upisanih birača. Po tome je taj referendum bio dvojbeno legitiman. Unatoč tome ako je po ičemu članstvo Hrvatske u Europskoj uniji bilo korisno, onda je to bilo upravo u pitanju progona dvojice bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi koji su po europskom uhidbenom nalogu zbog suučesništva u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekoviać nakon neuspjelog Josipović-Milanovićevskog pokušaja da ih se spasi s “lex Perković”, konačno ipak bili izručeni Njemačkoj. I nakon toga Hrvatska je bez obzira koja stranačka garnitura bila na vlasti nastavila ignorirati sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima. To je, između ostalog u takvoj klimi, dovelo do toga da se u Hrvatskome saboru toleriraju izjave kako komunisti, odnosno partizani, 1945. godine u progonu Hrvata nisu dobro obavili posao (Nenad Stazić), odnosno da jugoslavenske tajne službe nisu u inozemstvu likvidirale dovoljan broj političkih emigranata (Krešo Beljak).
Po svim pokazateljima Hrvatska je pri samom dnu Europske unije, a osobito po stupnju korupcije i neovisnosti sudstva. Hrvatsku koja je prilikom raspada komunizma bila po svim gospodarskim kategorijama ispred zemalja Istočnoga bloka pretekle su gotovo sve bivše komunističke zemlje, osim Bugarske. Štoviše taj pad se nastavio i nakon članstva u Europskoj uniji. U takvu Hrvatsku je instaliran poslušni briselski birokrat s komunističkom biografijom Andrej Plenković koji je pripadajući raznim bratstvima što kontroliraju Europsku uniju poslan u Hrvatsku s misijom da prema njegovoj vlastitoj izjavi ” promijeni HDZ, a nakon toga i samu Hrvatsku”. Prvi dio svoje misije Andrej Plenković je obavio, a drugi dio trebao je simbolično obaviti u okviru predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samitom Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana zakazanim za početak svibnja. Budući da se veći dio ključnih članica Europske unije, a pogotovo njezin establishment nikad nije odrekao nekakve nove balkanske asocijacije Andrej Plenković se još uvijek iako pandemija korona virusa nimalo ne posustaje, nije odlučio da taj samit otkaže, kao što su otkazani brojni politički, kulturni i sportski najavljeni događaji u svijetu. Pandemija korona virusa pokazala je međutim da je Europska unija globalistička tvorevina koja je totalno zakazala u ovoj humanitarnoj krizi, pa su se države članice, kad u cilju zaštite svojih građana nisu mogle dobiti potrebnu pomoć od nje zatvaranjem svojih granica zaštitile od takve Europske unije. I sama Hrvatska nije dobila pomoć od Europske unije, nego iz Ujedinjenih arapskih emirata i Kine. U takvoj situaciji postao je bespredmetan i uzaludan projekt tzv. Zapadnog Balkana, jer ona Europska unija koja ga je forsirala uoči pojave pandemije korona virusa nije više ni jedinstvena ni snažna nakon što je taj virus do kraja raskrinkao njezinu unutarnju humanitarnu solidarnost. Što se tiče Hrvatske to bi s jedne strane postojeća HDZ-SDP-ova vladajuća kasta trebala shvatiti. a s druge strane postojeće okolnosti jačaju suverenističke tendencije na hrvatskoj političkoj sceni s upravo stranački registriranim Domovinskim pokretom Miroslava Škore.
Vjekoslav Krsnik
