JE LI DIO PROGRAMA HDZ-a, PREDSTAVLJENOG U MIMARI 15.02.2020., U SKLADU S HRVATSKIM NACIONALNIM INTERESIMA ?

Leteći, putujući (nad)ministar vanjskih, europskih i inih poslova, usputno i premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković predstavio je 15. veljače u Mimari program s kojim će vjerojatno dobiti unutarstranačke a još vjerojatnije izgubiti parlamentarne  izbore.

Načelima koja je istaknuo i nazvao ih stupovima svoje politike nema se što prigovoriti. Navedimo ih: (1) domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, (2) obiteljske vrijednosti i demografska revitalizacija, (3) pravedna i učinkovita država, (4) uspješna i razvijena Hrvatska.

Problem je u tome što realna Plenkovićeva politika bitno odstupa od ovih načela, toliko da ih se – reklo bi se, u aktualnom djelovanju HDZ-a a osobito Premijera i njegovih najbližih suradnika, uopće ne može prepoznati.

Neki su kolumnisti odmah na to ukazali; npr. Pero Kovačević je vrlo argumentirano osporio Plenkovićevu izjavu (koju možemo svrstati pod Premijerovo domoljublje) da nema ‘suverenističkije’ stranke od HDZ-a.

Ja ću se u nastavku pozabaviti drugim dijelom ovoga ‘stupa’, promicanjem nacionalnih interesa. O ostalim stupovima nekom drugom zgodom.

Postavit ću sljedeće izravno pitanje Premijeru, njegovim savjetnicima a prije svega njegovim mentorima: U kakvom je nacionalnom interesu Republike Hrvatske ulazak zemalja Zapadnoga Balkana a osobito Republike Srbije u Europsku uniju?

 Zašto njemu? Zato što je Andrej Plenković ovo pitanje stavio kao jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije  i što se osobno stavio na čelo inicijative da se žurno otvore pregovori s Albanijom i Zapadnom Makedonijom a olakša put ostalima.

Svjedočimo nedavnim vrlo intenzivnim aktivnostima po tom pitanju: U Bruxellesu su se sastali čelnici zemalja EU (naravno i Andrej Plenković) s čelnicima zemalja Zapadnoga Balkana.

Dan prije u Zagrebu je u organizaciji njemačke zaklade Hans Seidel i zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose IMRO održan skup predstavnika zemalja Zapadnoga Balkana s odabranim stručnjacima za politiku EU pod nazivom „EU Enlargement on Hold – Between Containment and Reform (Proširenje EU na čekanju – Između zatvorenosti i reformi)“.

Zatim je međunarodna zajednica ‘ubacila u još višu brzinu’.

U Solunu je održan sastanak predstavnika Grčke i Hrvatske, kao članica EU s predstavnicima zemalja Zapadnoga Balkana koje se kandidiraju (ili ih veliki u to guraju) za članstvo. Moto susreta „Od Soluna do Zagreba (Sic!)“; u jednoj od glavnih uloga naš ministar Grlić Radman.

Istovremeno u Londonu sastanak predstavnika zemalja Zapadnoga Balkana s predstavnicima EBRD. Tema: Kako zemljama Zapadnoga Balkana pomoći u bržem ulasku u EU. U jednoj od glavnih uloga trenutni predsjedatelj Vijeća EU, naš premijer Plenković koji doslovno izjavljuje: „Sve ćemo učiniti da pomognemo zemljama Zapadnoga Balkana u njihovom ulasku u EU.“ (Moje pitanje Premijeru: Uključuje li to i odustajanje Hrvatske od uvjeta da se u pristupu Srbije riješe otvorena bilateralna pitanja) i dodaje da je vrlo važno da te zemlje na vrijeme uskoče u tzv. Zeleni plan gđe. Ursule von der Leyen…

Nastavak mojega gornjega pitanja glasio bi: Iz čega Premijer crpi mandat za ovakvu politiku, jednako kao i dojučerašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (KGK). Možda se ne sjećam dobro ali mi se čini da pitanje ulaska zemalja Zapadnoga Balkana u EU nije bilo istaknuto kao nekakav prioritet ni u jednom njihovom predizbornom programu.

Unatoč tome cijeli svoj mandat ustavni su-kreatori hrvatske vanjske politike, predsjednica  KGK i premijer Andrej Plenković su u bezbroj navrata, s većim ili manjim žarom izjavljivali da je jedan od prioriteta hrvatske vanjske politike ulazak zemalja Zapadnoga Balkana u EU, obrazlažući to prije svega sigurnosnim ali i drugim razlozima.

Nije teško zaključiti da se ovo pitanje objektivno, ne njihovom zaslugom ili krivnjom, nametnulo u međuvremenu, dinamikom razvoja političke situacije i interesa velikih, koji bi se pojednostavnjeno i bez uvijanja mogao nazvati: ‘otrgnuti’ neke zemlje Zapadnoga Balkana a prije svega Srbiju i BiH (s Dodikovom RS), ali i Crnu Goru pa i Zapadnu Makedoniju od ruskoga utjecaja i njihovoga konačnoga potpadanja u ruski blok, što je postalo realna opcija nakon zadnjih globalnih geopolitičkih preslagivanja i ulaska ruskoga kapitala na velika vrata u ove zemlje te ruske vojne pomoći Srbiji.

Tako su i realno mali, ‘regionalni’ igrači, poput KGK i Plenkovića očito dobili iz Bruxellesa i/ili nekih veleposlanstava u Zagrebu nalog staviti u fokus svoje politike i djelovanja ulazak zemalja Zapadnoga Balkana u EU. Pri tome je prividna važnost dana na manje bitne Sjevernu Makedoniju i Albaniju a pravi cilj nalogodavaca bio bi dostignut tek ulaskom Srbije u EU.

Glede sigurnosnih razloga tu se nema što prigovoriti. Potencijalni dolazak Rusije preko Srbije na istočne granice EU je za Uniju sigurnosno pitanje par excellence.

Ali za nas bi pravo pitanje, ono iz naslova, trebalo biti: koliko je proširenje EU a prije svega ulazak Srbije u hrvatskome nacionalnom interesu a koliko za Hrvatsku predstavlja sigurnosna ugrozu.

Neki Plenkovićevi oponenti iz oporbe (sjetimo se: zastupnik Mosta Nikola Grmoja je popuštanje Srbiji od strane Plenkovića i tadašnje ministrice Pejčinović-Burić nazvao činom veleizdaje) ali i iz HDZ-a, nastojali su ga malo ‘prikočiti’ u ovim aktivnostima ističući kako bi Srbiji naš glas za ulazak trebalo uvjetovati rješavanjem otvorenih pitanja (granica na Dunavu, pitanja nestalih i zatočenih, plaćanje ratne odštete itd.). Nisam u zadnjim izjavama i komentarima ni od Plenkovića a niti od drugih o putu koji čeka Srbiju do ulaska u EU čuo ništa o tome; zato osobito zabrinjava Premijerova londonska izjava da ćemo učiniti sve da im olakšamo put.

Dapače, Srbija kao i uvijek u svome bizantinskom stilu vješto igra između EU i Rusije, vodeći se onom da ‘umiljato janje dvije ovce sisa’; dobro su došla ruska ulaganja u željezničku i drugu infrastrukturu, još bolje ruska vojna pomoć ali dobro dođu i sredstva iz predpristupnih fondova EU. Vučić malo s Putinom a malo s dužnosnicima EU (na zadnjem se skupu u Bruxellesu gotovo komično kod zajedničkog fotografiranja pred kamerama iz zadnjega reda ‘zgurao’ u prvi, odmah do gđe Ursule).

Javio se i ‘Mali Sloba’, ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić; odjednom ima velika očekivanja od hrvatskog predsjedavanja Vijećem EU.

Sva ova pompa i prividna važnost očito jako godi Andreju Plenkoviće. Dobiva se dojam da se on malo zaigrao velikoga državnika koji rješava velike probleme, pri čemu nije jasno gdje je tu hrvatski interes ali je sasvim izvjesno da takva vanjska politika prema proširenju EU koje uključuje Srbiju nema uporište u mišljenju poštenih i dobronamjernih ljudi u Hrvatskoj i da je potpuno kriva.

Zašto? Umjesto da se u odnosu sa Srbijom, nakon krvavoga i dramatičnoga razlaza, do daljnjega držimo one njihove ‘daleko im lepa kuća’ mi trubimo od velikih zadanu mantru o važnosti ulaska Srbije u EU, dajemo joj podršku i konkretnu pomoć.

A je li itko od tih ‘trubača’  pokušao zamisliti i narodu predočiti ovaj scenarij:

 Hrvatska sutra u schengenskom sporazumu i euro-zoni, prekosutra će to, kada postane članica EU, biti  i Srbija (naravno i BiH, Makedonija, Crna Gora, Albanija…). Nije bitno što će se to dogoditi možda 2030., 2035. ili kasnije; naša djeca bit će, kao mi nekad, opet sa Srbima i  ostalima u zajedničkoj (nad)državi, s ‘mekom’ granicom, bez carina, s istom valutom, sa slobodnijim protokom radne snage, slobodnim kupovanjem nekretnina na moru i širom Hrvatske …

Zar nam nije bilo dovoljno teško iskustvo zajedničkoga života u dvije Jugoslavije !?  Ili u aktualnim vođama imamo nove Trumbiće, Supile, Meštroviće i njihove nove zablude…

Ne sliče li inicijative na spomenutom skupu o proširenju u Zagrebu 16.02.2020. onima iz Pariza 1916. kada je osnovan  Jugoslavenski odbor ?

Nakon zagrebačkoga skupa davale su se izjave, sudionici se ‘uslikavali’ za povijest, potpisana je deklaracija u kojoj je osim preporuka koje su dane svima i svakome o potrebi olakšanja proširenja znakovito i preporuka da se Srbiji tek treba do kraja godine definirati put za ulazak. Potpisujemo dakle deklaraciju a ne znamo hoće li put Srbije u EU ovisiti o rješavanju otvorenih pitanja s Hrvatskom.

U deklaraciji i  ‘prekrasni’ (za Srbiju obećavajući) dodatak da se ‘… pozivaju sve institucije EU da iskoriste nove ideje i procedure politike proširenja kako bi dodatno naglasile usvajanje europskih vrijednosti te promovirale ideju EU’. Moj prijevod ovoga dodatka je: Zažmirite kod određivanja kriterija Srbiji ako treba i na oba oka, zaboravite pri tome i hrvatske uvjete oko granice, nestalih, ratne odštete …

I ne bi me čudilo da se na sljedećem skupu, kojeg će valjda inicijator opet biti službena Hrvatska a domaćin Zagreb ustanovi Zapadnobalkanski odbor a da mu Andrej Plenković bude  član, dapače i   (počasni)  predsjednik.  (Eto mu izvrsne zanimacije ako izgubi parlamentarne izbore).

Na kraju, zanimljivo je pitanje kakav će stav o ovome pitanju zauzeti novi su-kreator vanjske politike i jamac hrvatskih nacionalnih interesa, predsjednik Zoran Milanović, koji u nastupnom govoru nije o tome ništa rekao. Glede njegovog mišljenja o Srbiji zasad je poznato da ju je, dok je bio premijer Hrvatske,  nazvao ‘šakom jada’.

I bit će to ispit za novoga predsjednika: Hoće li, poput Premijera i svoje prethodnice slijepo slušati zadanu mantru o važnosti ulaska zemalja Zapadnoga Balkana u EU ili će u prvi plan staviti nacionalne interese Hrvatske, na čiju je zaštitu prisegnuo ?

Vaš TESTIMONIUM TEMPORE