ZAŠTO SMO MI NESRETNI ??

Hrvati su prema nanjnovijem indeksu sreće prema istraživanju Ujedinjenih  Naroda kojeg svake godine počevši od 2012. god. ova organizacija objavljuju, a prenosi tu vijest „Jutarnji list“ od 14.03. ove godine, svrstani na 82. poziciju od ukupno istražene 156 zemlje svijeta. Ovu vijest su slavodobitno prenijeli i gotovo svi ključni dnevni listovi u Srbiji, jer je njihova zemlja prema ovom istraživanju pozicionirana na 78. mjesto.  Ključni pokazatelji po kojima se radi ovaj indeks su BDP, društvena potpora, očekivano trajanje života u punom zdravlju, društvene slobode, velikodušnost i odsustvo korupcije.

Vodeće rangirane najsretnije zemlje po ovom istraživanju su Finska, Norveška, Danska, Island, Švicarska, Nizozemska, Kanada, Novi Zeland, Švedska i Australija. Gotovo  za sve ove zemlje bi se moglo reći da su po svojem klimatu za kojega mnogi drže da je jedan od najbitnijih elemenata za ugodno i sretno življenje vrlo neugodne zemlje. Za veći broj Hrvata za koje vrijedi poznati stih iz popularne pjesme „Nije u šoldima sve“ sigurno nije visoki standard toliko premoćno pozicionirao ove zemlje na vodeća mjesta na tabeli indeksa sreće.  Uz sve osnovane zamjerke metodologiji izračuna ovog indeksa, jer se isti nije izračunavao po općepoznatom mjerilu sreće koja ne egzistira tamo gdje se puno ima već tamo gdje malo treba, ipak  moramo ustvrditi da uređenost i sigurnost društvenog ambijenta su za razliku od Hrvatske nedvojbeno najsnažniji elementi koji garantiraju spokojni i sretni život žiteljima ovih država.

Pa što je to „prokleto“ u našem narodu da smo čak prema ovom istraživanju lošije pozicionirani od susjeda Slovenaca koji se nalaze na 47. mjestu, Kosova na 66., Mađarske na 69., Srbije na 78. i Crne Gore na 81. mjestu. Ono što je najgore od svega, naša zemlja svake godine sve više propada na ovoj ljestvici. Može li nas utješiti činjenica da je jedino BiH iza nas  na 93. mjestu?

Često se volimo, kada se želimo samozadovoljiti stanjem u državi, usporediti sa susjednom Srbijom, pa hajdemo napraviti usporedbu ključnih obilježja koja bi trebala određivati zadovoljstvo, odnosno nezadovoljstvo pojedinog građanina ovih zemalja:

Prema BDP-u po stanovniku Hrvatska je za više od  dva puta uspješnija od Srbije, prema prosječnoj plaći Hrvat također nadmašuje Srbina za više od 2 puta, prema broju nezaposlenih kojih je u Srbiji preko 640 tisuća na 7 milijuna stanovnika, broj od 190 tisuća nezaposlenih Hrvata u vremenu „mrtve“ sezone čini se donekle podnošljivim osobito ako tome pridružimo i broj od cca 40 do 50 tisuća inozemnih radnika sezonaca koji će biti angažirani za ovu turističku sezonu, dok će veliki broj domaćih nezaposlenih ljudi apstinirati od poslova koje tržište traži iz samo njima poznatih razloga. Nadalje stopa kriminaliteta, pa s tim u vezi i sigurnost građana je dosta niža u Hrvatskoj. Infrastruktura, kako cestovna tako osobito i avioprijevoznička je daleko iznad one u Srbiji. O lagodnosti i ljepoti življenja u mediteranskom podneblju koji je dostupan velikom broju Hrvatskih građana za razliku od Srba da i ne govorimo. Naposljetku, interes koji iskazuje sedamnaest milijuna građana svijeta s preko 85 milijuna noćenja koji svake godine pohode Hrvatsku, najbolje oslikava atraktivnost naše zemlje u odnosu na susjednu Srbiju koju godišnje posjeti neusporedivo manji broj stranaca sa svega 3,2 milijuna noćenja, među kojima dominiraju susjedi željni jeftinih zadovoljstava koja se agresivno nude turistima željnih  razuzdane i primitivne zabave. Pa Hrvati imaju čak 560 tisuća registriranih postelja u privatnom smještaju koje nude turistima i sigurno da prosječni osobni dohodak s ovim prihodima uvećaju za prosječno  20 do 25%, a što nije zanemarivo.

I ponovo se svi moramo zapitati tko nam i što nam kvari sreću iako ipak imamo značajno bolji osobni standard od većine zemalja u susjedstvu, a definitivno nam je dragi Bog udijelio daleko bolji i lijepši komad zemlje koji nam nosi godišnju turističku rentu od gotovo 11 milijardi EUR-a.

Sasvim sigurno da se odgovori prioritetno trebaju potražiti na Markovu trgu u vladi i Saboru RH, među političarima koji ili ne znaju ili s nekim dubljim razlogom ne žele poraditi na uređenju ovog društva na takav način da se građani osijećaju ljudima sigurnim za svoj i prosperitet svoje obitelji, bez partitokratskih modela zapošljavanja i vođenja gotovo 70% gospodarstva države, uglavnom od strane propalih studenata s kupljenim akademskim titulama. Isti ti kadrovi za račun svojih političkih mentora masakriraju zdrave hrvatske kompanije „cijedeći“ i posljednju kunu u stranačke i svoje osobne džepove.

Naš narod je nesretan i stoga što nema nikakvu pravnu zaštitu od visokokorumpiranog pravosudno-policijskog aparata koji je gotovo isključivo u funkciji političara o čijim odlukama ovisi njihova karijera, te o novcu hrvatskih tajkuna koji mogu istržiti svoju zaštitu i kada je i slijepcu vidljivo da su do grla upleteni u mafijaško – kriminalne radnje. Kako se obični Hrvat može osijećati sretnim kada svakodnevno svjedoči besramnim političkim trgovinama s najbeskrupuloznijim političkim kriminalcima koji su se u svojim kratkoročnim političkim mandatima kriminalnim političkim metodama „dokopali“ imovine vrijedne više milijardi kuna, samo da bi se dobila prevlast u državnom parlamentu?

Zar se može osijećati zadovoljnim onaj građanin naše države kojemu  se  preko državne dalekovidnice svako par dana ispred ulaznih vrata državnih sudova u lice drsko cerekaju  politički kriminalci zajedno sa svojim skupim odvjetnicima koji za razliku od malog čovjeka mogu uspješno u manipulativne svrhe koristiti sve komunikacijske kanale uvjeravajući ovaj narod u svoju nevinost, a njihov imetak stečen u svega par godina nemjerljivo nadmašuje njegove prihode. A kako li će se tek jadno i nesretno osijećati prosječni Hrvat kada bude svjedočio oslobađajućim presudama notornim lopovima zbog zastare radi namjernog proteka vremena od početka procesa, ili pak nedostatka dokaza zbog smrti nekih od ključnih svjedoka kriminala. Tko sve još može predvidjeti bogatstvo razloga s kojim naše „neovisno“ pravosuđe može udijeliti oprost hrvatskoj poslovno političkoj eliti. Vjerojatno će ući u svjetske pravosudne anale slučaj oslobađajuće presude za dvostruko ubojstvo dviju makarskih srednjoškolki od strane objesnog mladića, inače sina lokalnog tajkuna, koji je svojim preskupim BMW-om na pješačkom nogostupu okončao njihove živote, a sudski oprost mu je pravomoćno izrečen stoga što „dolazi iz društveno prihvatljive obitelji“ a i morao je ići na školovanje u Švicarsku koje je obitelj osigurala prije nego što je ovo djelo napravljeno.

Kako naš narod može biti sretan kad vidi kakva mu se socijalna i zdravstvena skrb pružaju iako daleko najveći dio proračuna Hrvatske se troši za te namjene?

Tako bi svatko od nas mogao puno pitanja u stilu prethodno navedenih postaviti onima koji bi trebali dati na njih odgovor, samo je pitanje da li ga oni uopće žele čuti, a ako ga pak čuju žele li i mogu li dati odgovor.

Anđelko Jeličić