Ugostila je Njemačka i Muslimane i Katolike i Pravoslavce i Židove…

Nema te krize, nema situacije, koja može izazvati sukob, a da se maksimalno iskoristi.
Trošimo golemu energiju na prepucavanja, na svađe, koje veze nemaju sa sadašnjim životom, radije potenciramo , ideološke podijele, nego da se primimo rješavanja problema, koji nam pritišću sadašnjost a bome i zamagljuju budućnost.
Bezidejni političari, da ni sakrili svoju nesposobnost, nabace neku ideološku kost, a Hrvati se prime glodanja, glođu, do iznemoglosti.
Druge zemlje su se davno ostavile rata, davno su krenule dalje.
Njemačka je poslije drugog svjetskog rata, ostala bez svojeg muškog stanovništva, razorenih gradova, ratovala je skoro s cijelim svijetom, no uspjeli su sve staviti iza sebe.
Iz zemalja koje su ratovale s Njemačkom, kao što je naša, i mnogih drugih, pohrlili su ljudi njima, zaraditi za kruh, nikome rat nije bio na pameti, Njemačka je dobro plaćala radnike.Cijela naša sela su otišla, kopati kanale, zidati, čistiti, u razne tvornice.
Mnoge su se kuće, napravile u našoj zemlji, od novaca zarađenih u Njemačkoj, mnoga su  djeca završila školovanje, upravo zbog tog novca.
Nitko nije spominjao Hitlera.
Ugostila je Njemačka i Muslimane i Katolike i Pravoslavce i Židove, razne vjere i nacije. I svi su oni prijatelji tamo, a ljuti neprijatelji, kada se vrate kući.
No tamo su okupljeni oko istog cilja, zaraditi i osigurati egzistenciju za obitelj.
Nikada mi nećemo biti Njemačka, nama naši političari serviraju svađu, umjesto posla da zaradimo i osiguramo egzistenciju svojoj obitelji. S toliko potencijala, koje nam daje prekrasna zemlja, s toliko dobrih predispozicija, koje smo imali od starog sistema, uspjeli smo sačuvati samo vječni nagon za svađu. Uspjeli smo sačuvati samo nagon za samouništenje. Danas četrdeset godina od smrti, Tita, za sve nam je kriv Tito.
Potrošili su mnogi ljudi, 40 godina života i nisu ništa drugo radili, samo su pričali kako Tito nije valjao.
Doprinos u stvarnom životu je čista nula, zanimanje, pljuvanje po starom sistemu.
Ideje za neki novi početak također nula, ideja za ekonomski oporavak, nula.
Tekuće zanimanje, veličanje ovakve ili onakve prošlosti.
Sva tragedija našeg društva, ogledala se na licu mlade djevojke, koja je obukla majicu sa znamenjem  bivše vojske. Lijepo ljupko lice, 25 godina poslije završenog rata, ona simbolima na svojoj majici, pokazuje da se u životu nema čime drugim baviti, nego podsjećati ljude na rat, na razlike na podjele. Djevojka je mlada, na pragu života, trebala bi učiti, stvarati, pred sobom bi trebala imati cilj, za sebe, za neku buduću obitelj. Sasvim sigurno nije bila rođena na vrijeme, nije bila u stanju rasuditi, svojom glavom, što je ispravno što nije, pristala je biti, marioneta u rukama nekog, tko živi od toga da svađa i vječito podsjeća na svađe.
Ta djevojka, ta njezina majica, to njezino nasmijano lice, zove u pomoć, traži hitnu reakciju, svih političkih aktera, današnjice, traži akciju koja će imati prioritet nad svim prioritetima:
“Dajte ljudima posla!”,
otvarajte radna mjesta da ljudi mogu dokazati svoju sposobnost, da mogu pokazati kreativnost da se mogu razvijati, kako sebe tako i državu.
To bi vam trebao biti zadatak, jedini pravi, po tome bi se trebali dijeliti, sa svojim radnim uspjesima, bi se trebali dičiti.
Majice bi trebale imati ambleme firmi u kojima ljudi rade, trebale bi podsjećati na uspjehe koje su firme postigle. na  izume, novih generacija, na pripadnost elitama znanja.
Svi svjetonazori, svi političari, svi imalo svjesni ljudi, koji su živjeli na ovim prostorima, svojataju samo velike izumitelje, svojataju Nikolu Teslu, koji nije bio pripadnik ničije vojske, ničijeg svjetonazora, bio je posvećen izumu u kojem je vidio budućnost, iako nije u svoje vrijeme ni shvaćen, ni priznat, niti je dobio novčanu nadoknadu za svoje izume, koji su zauvijek, zadužile buduće generacije.
Situacija je sada drugačija, sve što se prodati dalo mi smo prodali,za ovo malo što je još ostalo, vrli političari, koji tvrde da su uspješni, očajnički traže kupca, država nam opstaje zahvaljujući novcima pomoći iz EU i novcima ljudi, koji rade vani a troše ovdje, a mi za sve krivimo Tita, 40 god. poslije njegove smrti.
Pustite ljude da zaborave, pustite Tita, da bude mrtav, krivimo za sadašnje nevolje žive ljude, učinimo nešto, svoje.
Postavimo cilj neke nove budućnosti  bez  Tita i Pavelića, bez njihovih vojski, dovoljno je ljudi poginulo u prošlosti.
Pustimo ljude da budu mrtvi, na njihovim greškama, nešto smo trebali naučiti, trebali su biti inspiracija, a ne opravdanje, za vlastitu nesposobnost.
Jedan jako pametan čovjek davno je rekao:
 “Svaki je rat dobiven, ako nikada nije započeo!”
Imajmo to na umu, svako jutro, na početku, svakog novog dana.
Dragica Trumbetaš