Treba li Hrvatska pristupiti Višegradskoj skupini ili i dalje slijepo sljediti promašenu europsku migrantsku politiku Angele Merkel i Emannuela Macrona…

Najprije pokreneš lavinu potom tražiš gdje bi to izgradio branu da ova ne napravi štete,
tako bi se mogla sagledati situacija u kojoj europskim državama prijeti naseljavanje stanovništva s područja Azije i Afrike i to biblijskih razmjera.
Stoljećima su neke europske države izrabljivale pojedine prostore na drugim kontinentima kako bi sebi i svojima osigurale bogatstvo stečeno na robovskom radu prekomorskih plemena i zajednica.
Izgledno je da se „dug“ vraća kroz migracije stanovništva put Zapada.

Na žalost, situacija je ozbiljna i više no što to govore političari koji su se na brzinu sastali u Bruxellesu na mini sastanku s temom „O migracijama i azilu“.
Nisu je se odazvala Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka. Ništa čudno, njihovi predstavnici se nisu vidjeli za zajedničkim okruglim stolom.
Godinama članice „Višegradske skupine“ upozoravaju kakvu štetnu politiku provode neke članice EU, misleći ponajprije na Njemačku i Francusku kad je riječ o izbjegličkoj krizi.
Junckerov sastanak, kako prenose dobro obaviješteni izvori ima za cilj spašavanje Angele Merkel, najodgovornije političarke EU za nastalu migrantsku krizu koja trese ne samo Saveznu Republiku, već i Stari kontinent.
Migracije nisu ništa novo u poviestnim okvirima. Čovječanstvo svjedoči stalnim migracijama koje su gotovo nezaustavljive. Znanost nas podučava da su gotovo svi ljudi podrijetlom iz Afrike ili Azije, pa što je tu novoga.
Dugo se je Europa bavila sama sobom i vodila kako ratove i političke igre iz dobro osiguranih kabineta, pa vidi čuda, preko noći se je počela kretati lavina, ali ovaj put živih ljudi.
Svjetske migracije pokreću ratovi, kataklizmičke promjene – kao i sigurni rast temperatura nastao kao posljedica zagađenja okoliša, čime se dugoročno mijenjaju okolnosti ljudskog ponašanja. I jedno i drugo se danas događa u Africi i Aziji i Europa tu ne može kazati da nema uprljane ruke.

Potpuno je jasno pokretanje buna, manjih sukoba i većih ratova kakvi su danas na području Sirije, do jučer u Iraku i Libiji. Ti ratovi su imali za cilj dovođenje podobnih režima koji bi u cijelosti odgovarali SAD u i EU. Da su te zemlje kojim slučajem siromašne naftom, plinom ili rudnim nalazištima sigurno ne bi bile interesantne. Ovako za politički utjecaj danas ratuju s jedne strane Amerika, Europa i s druge strane Rusija. Nije zanemarivo da su Sirija i Afganistan postali poligoni na kojima se oružje testira na živim metama.
Silne milijarde američkih dolara uložene su u američku mornaricu. 5. I 6. flota učinile su SAD najmoćnijom državom svijeta na svijetskim morima. Danas Američka mornarica broji 281 brod i 3700 različitih letjelica.
Amerika je odavna pokrenula ratove i krize diljem svijeta sračunate na ostvarenje vlastitih interesa i nikako se ne smije svesti priča kako je to potrebno sve radi „razvoja demokracije“. Što to znači da taj arapski svijet nije dovoljno kulturan i civiliziran – ali na svoj način.
Prije pokretanja rata u Iraku i širenja rata u Libiji i Siriji, svijet nije imao problema s migracijama kakve su danas prisutne.
Migracije s područja Afrike su posve drugačije iako i tamo ima nemira, plemenskih sukoba i ratova.
Afričke države su prenapučene,stanovništvo progresivno raste, smanjuju se mogućnosti za život i ne samo radi smanjene proizvodnje hrane već i radi malog svekolikog razvoja pojedinih država.
Izlaz za mnoge Afrikance je put prema Europi,koja ima mistično značenje kao što je nekada imao Rim.

Europa nije prazan prostor, nenastanjen i prostor koji nikome ne pripada već suprotno. Veliki ratovi su se u poviesti vodili za taj prostor kako unutar europskog kontinenta, tako i obrana od prodora naroda i plemena s Istoka.
U ovom času EU nema nikakvu politiku, a da ne govorimo o zajedničkoj politici „što učiniti sada i u budućnosti s migracijama“.
Turska kao jedna od zemalja koja je za sada primila velik broj migranata i izbjeglica, kalkulira i vrši politički pritisak prema EU, igrajući se malo hladno, malo toplo.
Erdogan igra dugoročno i kalkulira sa strpljenjem EU. Turskoj nije mjesto u Europskoj Uniji iz više razloga i nisu samo ljudska prava u pitanju. Sramotno je bilo gledati Erdogana nedavno u Sarajevu na svom predizbornom skupu nakon što su mu mnoge zemlje EU zabranile da se obraća Turcima u tim zemljama s političkim porukama.
Zaboravljaju Turci da je EU najveći gospodarski partner Turske, kao i to da je dio europske industrije danas u Turskoj. Što bi se dogodilo kad bi EU uvela veće carinske stope na uvoz proizvoda iz Turske.
No, nije sve to jednostavno, jer su interesi u pitanju. Turska mora i treba imati svoje mjesto u azijskom svijetu ali ne i u Europi.
Grčka kao prva članica EU na udaru migracija ima vlastite gospodarske probleme i teško se nosi s događajima na obalama njenih mora. Europa je i tu zakazala, spava!
Dosadašnja praksa dolaska migranata je po ustaljenom obrascu. Brzo se dijagnosticira pravac kretanja, a nakon prethodnih migracijskih valova preko Mađarske koji su u cijelosti zatvoreni, odrede nove rute, prethodno plate prijevoz preko Mediterana, uključuju se u krijumčarske mreže, gotovo da većina migranata prati GPS mape na pametnim telefonima i pravac prema Zapadu.
Politika „Otvorenih vrata“ i dobrodošlice koje su neke europske politike proklamirale, čineći nesagledivu štetu Europi.
Europa ne smije biti prostor velikih useljavanja i neplaniranih migracija. Na žalost ona to za sada jest i ne vide se na horizontu politike koje bi to spriječile.
Sramotna je izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona sa sastanka u Bruxellesu posvećenom migracijama i izbjeglicama, kako treba sankcionirati one članice EU koje se protive „europskoj migrantskoj politici“. Europa nema politike jer se vodi „rat“ oko Europe naroda – nacionalnih država i s druge strane uspostave centralizirane Europe, kojoj bi na čelu bili Njemačka i Francuska.
Dok traju ti „ratovi“ za novu političku podjelu europskog kontinenta, migranti stižu uz svekoliku potporu „civilnih udruga“ i flotile spasilačkih brodova koja ih prevozi do prvih talijanskih luka.

Jadran je blizu, a ova zabrinjavajuća izbjeglička kriza zapljusnut će Hrvatsku. Hrvatski premijer Plenković se potajno nada da neće jedan od tih brodova izvršiti iskrcaj u neku od hrvatskih luka u tijeku turističke sezone.
Njegove riječi da Hrvatska neće biti „hotspot“ za migrante, malo znače, s obzirom na to da smo se do sada pokazali kao poslušnici Europske Unije.
Ne ohrabruje i činjenica da je MUP angažirao oko 6000 policajaca na zaštiti granice. Kako to onda da danas imamo noćne provale u vikendice i migrante koji stižu u Sloveniju. Do kada!

Prijetnja koja dolazi iz izjava nekih europskih čelnika o „pravednom i humanom pristupu“ kad je u pitanju dislociranje migranata na području EU, vrijeđa zdravu svijest. Hrvati nisu zvali nikoga i što bi snosili posljedice promašenih europskih politika one Njemačke, a sve češće i Francuske.
Vjerojatno MUP putem evidencija iz prethodnih godina o broju migranata koji su prošli kroz Hrvatsku i procjenama broja migranata koji su prepješačili naš teritorij naslućuju koliki broj migranata bi bio vraćen u RH da se ova brine o njima i pruža im uvjete dostojne života.
Brojka sigurno nije mala i što bi to ona nosila u socijalnom, kulturnom, religijskom smislu u budućnosti RH. Ništa dobro, dok veći broj Hrvata traži spas od promašenih hrvatskih politika u razvijenim zemljama EU, sutrašnji useljenici bi u Hrvatskoj trebali stvoriti preporod. Nipošto!
Zabrinjava i širi se strah od potpunog reoblikovanja nacionalnog prostora europskih država i stvaranja super države zvane Europska Unija, čemu se na mala vrata otvoreno opire Višegradska skupina.
Hoće li ta inicijativa i briga za kršćansku Europu prerasti u novu europsku snagu ili biti početak kraja mastodonta koji je urušio i uništio sam sebe.
Zato je mjesto Hrvatskoj zajedno s tim članicama EU koje ne pristaju na ucjene i ultimatume Angele Merkel i Emannuela Macrona, kao i slatkorječivu politiku Jean Clouda Junckera.

Tomas Ivo Nagy