STOCKHOLMSKO-HRVATSKI SINDROM…

Svakih godinu dvije od nas –Naroda, očekuje se izlazak na birališta.
Izbori ili parlamentarni ili lokalni ili za EU parlament.
30 godina prošlo je da smo ušli u demokratski sustav iz jednog jednoumlja.
30 godina prolazi ali se nismo riješili mnogih popratnih političkih smicalica iz tog jednoumlja, već smo prihvatili sustav kakav je danas.
Sustav u kojem se vrijednost čovjeka ne mjeri po zaslugama, po ponašanju, po djelima, po kršćanskim vrijednostima već po rodbinskim i inim vezama, bogatstvu ( čitaj lopovluku.. čast izuzecima ..) ,ukratko-mjeri se i po sposobnosti manipuliranja i lažima Narodu.
I tu dolazimo do naslova.

Stockholmski sindrom je poznat kao sindrom žrtve. Definicija je :
Stockholmski sindrom je sindrom emocionalne veze i identifikacije s agresorom.“

Idemo vidjeti poveznicu s nama.
30 godina agresor ( Vlada RH ) svojoj žrtvi
( NAROD RH ) kroz razne manipulacije i laži obećava bolji život, bolje sutra…uglavnom bolje-nešto.
Što je to nešto još nismo doživjeli.

Rat je daleko iza nas ali po životu Naroda-rat kao da je bio jučer.. a možda čak i nije ni završio.
Jer 25 godina od završetka rata mi (oni ) nismo u stanju napraviti jednu Pravednu i Pravnu Državu?
Nismo u stanju?

Jesmo, ali problem je u žrtvi – u sindromu.
Ne može se napraviti sustav vrijednosti onakvim kakvim bi većina Naroda htjelo ako će se taj isti Narod poistovjetiti s Vlašću i ? Glasati za njih i dalje?

Tu dolazimo do Hrvatskog sindroma.
Stockholmski je vezan uz zatočenja, oduzimanje slobode, a Hrvatski je vezan uz laži, manipulacije, krađe, afere i sl.

Nažalost ne raduje me ta činjenica jer se taj dio Naroda toliko vezao uz Vlast ( agresora ) da ne vidim neku budućnost.
Lako je za mene i moju generaciju ali ne vidim je ni za našu djecu, unučad…

Postavljam si pitanje. Pa gdje je onaj dio Naroda koji ne želi agresora –a kad ima priliku maknuti tog agresora izgleda da im je teško napustiti sat vremena (ne)udobnost doma.
Teško ćemo mijenjati žrtvu, oni će i dalje glasati za svoje uznike, mozak im je ispran do te mjere da se to mijenjati više ne može.
Jer onaj tko glasa za te opcije očito ili mu je dobro, ili je toliko zaostao da ne vidi dalje od dva metra.
Magla…

30 godina imamo mnoštvo afera…toliko da po nekim kriterijima mi ne bismo trebali danas imati ni jednog slobodnog političara.
Svi bi trebali biti po zatvorima.
Uzmite aferu „Toblerone“- Švedska.
Ministrica karticom službenom kupi čokolade za djecu i sutradan podmiri svojim novcem tu „štetu“( šteta u navodne znakove iz razloga što za naše okvire to nije šteta.. to je smiješno ).
Ipak procuri u javnost da je to napravila i…događa se nešto što je kod nas – utopija.
Ministrica podnosi –OSTAVKU.
Da, dobro ste pročitali i ne čudite se, jer to je uređena demokracija.
Sad usporedite s našim aferama i – ako sam u krivu- recite mi, koji političar naš bi još bio političar a kamo ministar?

Tu smo došli do Hrvatskog sindroma.
Ja bih ga definirao na sljedeći način: „Oni su krali, ali su i nama dali.“
Pitanje što su nam dali.
Desetljećima daju nam mrvice a zauzvrat sindrom ne popušta.
Zar su mirovine ( prosječne ) od 2500 kn život?
Ili životarenje?
40 godina netko radi, bori se, pošteno i na kraj spadne na prosjek mirovine.
I ne može živjeti i preživjeti starost.
U miru…

Biti će nam bolje, hoće, vjerujem, onog trenutka kad svi oni koje sindrom nije zahvatio napokon shvate da su oni ti koji mogu uništiti agresora i sindrom.

Jer očito je, u ovoj i ovakvoj Nepravednoj i Nepravnoj državi nema drugog puta.
Za kraj, moram napisati ono što mi je na duši:

Hrvati, zar ne poznate svoju povijest, svoje tlačitelje, svoj križni put?
Zar moramo prolaziti još križnih puteva?
Zar nije vrijeme da Hrvat ŽIVI a ne preživljava?

Nadam se ( iako sam ja samo jedan mali kotačić u čitavom sustavu ) da će ove riječi ipak naći put do Vas.

Vas koje sindrom još nije zahvatio.

Hrvatska iznad svega…

HB Žan Glavurtić