Štete su već sada ogromne , naročito u poljoprivredi…

Imati povjerenje u druge ljude, lijep je osjećaj. Pogotovo ako taj, obavlja neku značajnu funkciju, važnu za živote drugih ljudi. Svatko želi, u svojoj mašti, imati anđela čuvara, koji neumorno bdije nad njim. U normalnom svijetu, imati takav odnos, prema nekome, jako je teško postići, no u krizi svaka pomoć je dobrodošla. Samo u najdubljoj krizi, postoji kolektivna zaljubljenost u nekog pojedinca ili grupu ljudi. Mi se upravo budimo, iz kolektivne zanesenosti.
Danas, na dan popuštanja mjera, kada ćemo konačno, natrag vratiti, kakav, takav normalni život, budimo se s gorkim saznanjem, da smo cijelo vrijeme bili sami. Izdržali smo, preživjeli smo, no ipak smo ostali zatečeni, onim što je ostalo od života. Na početku krize, možda je i bilo čistih namjera, no što se kriza produbljivala, dobre namjere su se potiskivale, a sve više krizu je u svoje ralje, preuzimala računica. Kako od toga profitirati, dosjetili su se mnogi a najdalje su otišli upravo oni koji su vukli konce u krizi.
Pomoć, koju su dobili oni koji, su zbog mjera Stožera, morali biti doma, prikazana je kao velika briga i dar, no te su novce ljudi i tako trebali dobiti, čak i puno više da su iskoristili svoje zakonsko pravo i da su se prijavili na Burzu rada, kao nezaposlena osoba.
Prava borba za posao, tek počinje, tko će preživjeti financijsku krizu, tek će se vidjeti.
Štete su već sada ogromne, naročito u poljoprivredi.
Stvorene su zalihe neprodane robe, koje nemaju kupce, stočari razmišljaju o eutanaziji stoke, cvjećari su izgubili sav proljetni prinos, jer proljetnice nisu mogli i imali, gdje i kome, prodavati.
Onaj tko ne poznaje proizvodnju, donese mjere, ne vidi posljedice unaprijed.
Placevi ne rade nedjeljom, iako su uvijek radili, samo tan jedan dan nerada, nekome tko posluje na rubu isplativosti, može značiti oporavak ili propast, no za to se nema, nimalo sluha.
Da bi netko, svoju salatu prodavao u subotu, na placu, mora ju pobrati u petak, ako u subotu pada kiša, nedjelju se ne radi, pobrana salata ide u smeće. Uzaludan trud, uzaludno znanje i uloženi novci, sve zajedno odlazi u smeće.
Posao koji ovisi o vremenskim prilikama, mora se koristiti svaki raspoloživi dan, koji dopuste prilike.
Zamislite samo, što su samo ovu godinu, prošli ljudi koji od toga žive.
Najprije je uranilo proljeće, toplo vrijeme uzrokovalo bolesti, potom je došao mraz, nakon mraza, padala je tuča.
 Poslije svega i neradna nedjelja, pravi poljoprivrednik, mora privređivati po prirodnim zakonima, postoji točan dan i vrijeme, kad se nešto bere,Okrutan je to posao, u podne imaš polje grašaka, pola sata  kasnije,
možeš imati, polje prekriveno ledom, plantaža jagoda, se može zacrveniti od soka, koji teće sa zrelih, neubranih jagoda,nad koje je oblak istresao svoj ubojiti teret u obliku ledenih kugli.
Profesor Capak, jučer nam je uz osmjeh, najavio otvaranja kafića, kao mjeru spasa, kafići će naravno raditi nedjeljom, on tvrdi da nema opasnosti od zaraze, plac je ostao zatvoren nedjeljom, za zemlju koja bi se trebala baviti poljoprivredom to postaje, veliki problem.
Poljoprivrednik je sam svoj gazda, radi porodica, oni određuju koliko će tko raditi i kada, odmaraju kada im pad kiša, kada oberu plodove, miješati se uredbama, u ritam prirode, ne rade dobronamjerni čuvari.
No zanesenih ljudi ima i dalje, oni koji su slijepo vjerovali i dalje inzistiraju, na stigmatizaciji staraca, iako niti jedna zaraza, nije krenula zbog oholog ponašanja, već iz čistog zanemarivanja i obezvređivanja života, starih ljudi.
Prava starih ljudi, izgleda se ne trebaju poštivati, iscurio je, jučer podatak, da zakon o smještaju u Dom u starije osobe nalaže, da polupokretni štićenik, mora imati 7 kvadrata prostora, za svoj život u Domu. Taj prostor nisu ispoštovali mnogi domovi, u trokrevetnu sobu, stavili su još jedan krevet, činila im se prevelika raskoš, imati sedam kvadrata, po jednoj osobi.
 18 osoba, umrlo je iz Doma u Vukovarskoj u Splitu, virus je lako prelazio iz kreveta u krevet, ako je jedan zaraženi kihnuo, četvero ih je umrlo, omogućili mu pružatelji usluga, no nitko nije kriv, veli stručni i uvaženi Stožer, a upravo je struka, donijela takve propise, inspekcija utvrdila da se propisi krše, još 2015 godine.
Izgleda da se moramo oprostiti, od takvih Anđela čuvara, konačno suočiti s istinom, da ruho ne čini svece, da ljudi u ruhu sveca, samo zavaravaju, kako bi lakše, sprovodili svoje interese.
Uzeti život u svoje ruke, jedina je čvrsta garancija, da ćemo ga sačuvati, ostati odgovorni i ne zaboraviti, da oni starci, nisu dobili niti 7 kvadrata, toliko malo, vrijedi vaš život, u rukama drugih ljudi.
No ipak, hrabro dalje, jer život je samo jedan, možda nas opet i, iznenadi lijepim trenucima, dok traje, ima nade.
Dragica Trumbetaš