Posveta don Josipu Delašu…

A kad se “zdravi“ probudite u životinjskom carstvu iz ovoga induciranog  sna, bit ćete, tko teži (imućniji), tko lakši (siromašniji), kao nebeske ptice, ali i prizemne tuke, sve iz istog roda i poroda, jednako onom ljudskom.
Što ste se neki na ovo nabečili, još uvijek osigurani zalihama. Koji je strah zatvorio oči pred pogubom razvidne laži, što pomalo ustukne pred gorkom nam istinom. Tko to nahrupljuje čoporativno u Crkvu na ono malo “stado“ i Pastira nevjernički, ne bi li je zauzeo, osvojio i istjerao one istinski vjerujuće, kojima je hrana Duha Božjega važnija od kruha nasušnoga, kojim se ucijeniti ne mogu. Partizani izvarani komunistima “anti-fašistima“, preživjeli su u svojoj vjeri jedući koru stabla i travu, ti i takvi tihi i pošteni, zbog vjere u Boga, u kojoj su odgojeni od siromaške pogače i potice mlijeka, kokošjeg jaja,… nakon revolucije su nakon crkvenog vjenčanja, neki i krštenja djeteta, proglašavani izdajnicima revolucije. Umjesto oficirske (časničke) karijere, znali su za prvu ruku biti “nagrađeni“ nošenjem, nekad duplo težih vreća, od današnjih, u Dubrovačkoj luci. Ti su prvi bili dovoljno razljuđeni, i njihove obitelji praktično uništene i razbucane. Ponižene. Tek kasnije dolaze oni ozbiljnije, vijerni Partiji, na red otočke “idile“ Golog.  Oni na suprotnoj strani, zna se da su prošli još gore u bratoubilačkom ratu, zatrpani što živi, što macakirani u jame.

Rekoh jednom, kako je uzoran partizan Janez  Stanovnik, iako nevoljko, doveden u promišljanje, izjavio ljudski da je Tito počinio zločin u njegovoj Sloveniji. Stanovnika zovu još i ocem Domovine, a pred kraj života bio je predsjednik Zveze (saveza) boraca Slovenije. Prijatelj Toni iz Korčule, predložio mi je da pročitam jednu partizansku knjigu na Slovenskom, a meni je to po običaju bilo malo, pa sam ušao ušao malo dublje u demokršćansko socijalističke stavove Janeza Stanovnika, partizana, ali ne i boljševika, prije kojega je predsjednik Saveza boraca Slovenije bio “standardni” primjer iz tzv. oslobodilačkog rata. Primjer uobičajenog zločina, ubojstva kao prvoga elementa titoizma. U Sloveniju ga (zločin) uvela prvo komunistička gerila, kojoj je kasnije dodijeljen naziv “narodnooslobodilačka“ vojska. Predsjednik te Udruge branitelja NOB-a Slovenije, prije danas pokojnoga Janeza Stanovnika, bio je poznati partizanski general Ivan Dolničar. Čovjek, koji je prisustvovao masakrima Hrvata na Križnom putu i u Teharju. U svojoj je autobiografskoj knjizi „Generalov let“ (hrv.: “Generalova godina”), prije smrti zamalo napisao pravu istinu: „Našao sam brata Petra u Teharskom kampu. Bio sam s četrnaestom divizijom u Austriji. O njegovom me je statusu telefonski obavijestio Janez Petje iz Celja, čiji je stric bio moj zamjenik u 13. brigadi. Pitao me želim li ga vidjeti. Bio sam u velikoj dilemi. Što da učinim? Trebam li ga pogubiti? Kada sam u večernjim satima stigao u Celje, na odjelu za zaštitu ljudi su me zadržali na večeri, pa sam u Teharski kamp išao ujutro (Teharski kamp bio je logor smrti za više od deset tisuća Hrvata, op. B.M.Turk). Sljedećeg dana su u kampu predstavili sve domobrane, ali među njima nije bio moj brat Petar. Tek sam kasnije saznao da su ga odveli po noći kako bi se izbjeglo nepromišljeno djelo koje je moglo biti učinjeno. Vrlo lako se moglo dogoditi da bi na okupljanju od uzbuđenja mogao izvući pištolj“.

Na žalost nije napisao cijelu istinu, koju su posvjedočili članovi njegove obitelji,… “Petar Dolničar je 9. svibnja 1945. prisilno odveden iz Teharja u lokalno selo. Tamo je odmah osuđen na smrt: Ivan Dolničar, predsjednik Udruge slovenskih boraca (1990. – 2003.), je kaznu nad svojim bratom izvršio u dvorištu njihove rodne kuće. Važno je dodati da je Petar Dolničar kao domobran pobjegao, nakon što nije htio izvršiti partizanski nalog (Ivana Dolničara), da ubije obitelj Ambrožič (roditelje slovenskog kardinala Alojzija Ambrožiča), a ‘po potrebi’ i njega“. I ovo je samo dio tužne priče o zločinstvima…koji nikako nije bio izniman.. i usamljen. Draža Mihajlović je imao sinove i u četnicima i u partizanima, i dok ga nisu osudili bili su mu djeca, ali nakon toga kud koji i kako. Tragičnih sudbina u ustaknutim obiteljima ratno-zločinačkih vremena, od ubistava do samoubistava bilo je i previše, čak i za posebnu temu.
Kakve veze ima ova prispodoba s našim strahovitim?!?  vremenom virusa Krune.

Komu nema neka nema… ima nas kojima ima,… i s 1773. godinom uzlijetanja Rotschielda, i s Oktobarskom (ne i Ruskom) revolucijom, i klaonicom 1. Svjetskog rata, u kojemu su Hrvati dali svoj veliki obol i žrtvu, ali nisu se, na žalost “hrvatoljubaca“, našli na “gubitničkoj“ strani, pa to treba što manje isticati, i nikako obilježavati. Ima veze i s u početku ideološkim, a kasnije fašističko- “anti“ fašističkim ratom, koji, preko hladnog, traje do danas na isti i drugačiji način. Ima veze i s prodajom infrastrukture Hrvatskog telekoma, Industrije nafte, podjelom i privatizacijom HEP-a, dobrog dijela komercijalnih nam voda, uništavanjem Imunološkog zavoda, prodanom unosnom tvornicom lijekova „Pliva”, s Marakeškim i Istanbulskim konvencijama, migracijama bez putovnica, iseljavanjima mladosti Hrvatske, ima veze i s trenutno aktualnim, a “tobože“ za Dom nespremnim, a sve prihvaćenim?!? ostani Doma i za dom spremljen. Ne treba nam ni teorije zavjere, ni mazarije očiju onih, koji je planski provode. Treba nam istine, i iskrene želje, upućene Bogu za sveukupno dobro Svima, a ne samo, za nikad dovoljno ostvarenih interesa, Njima.

Ponavljam i ponavljat ću „Tko radi i gradi ne boji se gladi“. Krajnje je vrijeme osloniti se na Naše, preostalo, bogatstvo zemlje i pod zemlja, vode i mora, zraka i zračnog prostora, druge „mogućnosti” uvoza robe i izvoza ”mesa”smo se dovoljno nagledali. Ostavimo starije, djecu s majkama i nemoćne doma, a sve ostale treba odlučno povesti u novu pobjedu, a ne u propast nabačenog nam ekonomskog jarma. Malograđani Novoga svjetskoga poretka šovinistički osuđuju sve one s druge strane barikade ne dirajući u svinjsku glavu. Uvijek je na svim stranama bilo ljudi i manje ljudi.  Vrijeme je shvatiti da nas u parteru, pa ni one još uvijek u sretnomu mezaninu, podjele neće spasiti.  Pogotovo ne na način što će nestati granica Narodnih država, koje su garant podjele vlasti i sigurnosti u svakoj od Država ponaosob, a to se sad u cunjajućoj i šripućoj EU-Ropskoj i vidi i osjeti. Guranje u Novi svjetski poredak pod jednim okom Velikoga brata, eto,…  je bilo,… gotovo ukinulo granice… i vlast koncentriralo u ruke tehnokratskog establišmenta spremnog jurišati na vrh piramide. Ali ne! Granice se preselilo u naše domove, u kojima se samo-cenzuriramo od javnog izražavanja mišljenja (pofali li nam volje tu su Faktografi i ostali), samo-lišavamo se slobode rada i djelovanja.

Da ne duljim, kratkoročnim mjerama za spas jednog stabla, postići se može samo dugoročne probleme cijeloj šumi i njenom “životinjskom“ svijetu, vođenom od strane bahatli Carstva. Tko vidi samo opasnost od prvog nagnutog stabla ne vidi šumu stabala, u kojoj svakoga od nas očekuje po jedno, spremno pasti nam na, već punu briga, glavu.
Jao najslabijima, a i lažnim dušebrižnicima.  Žita neće biti dosta a kukolja ne manjka. Istina će sama, prije, ili na žalost kasnije, isplivati.
Oni, koji su zaboravili 100% invalide branitelje Hrvatske (zahvaljujući pomoći i nekih unutar hohštaplera), i postupak na Markovom trgu, kad ih je s ostalim braniteljima  p. Ike Mandurić zaštitio od nasrtaja Hrvatske policije. Bilo bi dobro da ga se čista srca prisjete, uključivo i sami sudionici tog tragičnog događaja. I što mi preostaje na poslijetku reći…
Evala Vam don Josipe.

p.s. Članak 7. Ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima
1. Republika Hrvatska jamči Katoličkoj crkvi slobodu prakticiranja bogoslužja.
2. Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkve, kapele i crkvene prostore.

Marko Mujan, mag.pol.