Ponos Hrvatske ili kako se bori za interese svoga naroda (ali i drugih)…

Povod ovome članku je osoba kojoj je dodijeljena nagrada „Ponos Hrvatske“ zbog njezinog velikog doprinosa poboljšanju životnih uvjeta ljudi koji žive u teškim, gotovo nemogućim i za dvadesetprvo stoljeće, u zapadnom svijetu, nezamislivim uvjetima, a razlog pisanju ovoga članka je to što osobu o kojoj je riječ i osobno poznajem, dapače, spadam među one kojima je nesebično priskočila u pomoć kad im je to bilo potrebno.  Zato osjećam potrebu napisati koju riječ o njoj, ali i usporediti njezino djelovanje (i motive) s djelovanjem (i motivima) etnobiznismena s hrvatske političke scene.

Radi se u gospođi Branki Bakšić Mitić iz Gline.

Po naravi sam samozatajan čovjek koji ne voli izlaziti u javnost ako to ne mora, no u ovom slučaju ne mogu ne navesti i dijelove svog života i probleme koji su me povezali s gospođom Bakšić kako bi se shvatilo kako i zašto ona djeluje, a ne djeluju oni koji bi morali djelovati, a za to ih plaćamo, a o njihovim motivima ionako dostatno pišem i ovdje i drugdje pod pseudonimima, što oni jako dobro znaju, kao što znaju i tko iza tih pseudonima stoji. Ovoga puta moram pisati pod imenom pod kojim me svi znaju.

Ja sam Hrvat, hrvatski branitelj, dragovoljac, umirovljeni poručnik Hrvatske vojske s gomilom zdravstvenih problema od kojih su neki potencijalno smrtonosni. Dakle, prije desetak godina smo supruga i ja odlučili preseliti se na osamu zbog mojih zdravstvenih problema i kupili smo kuću na osami nedaleko Gline kojoj je nedostajalo samo da se obnovi priključak električne energije i uvede telefon i internet… Obraćao sam se za pomoć svima. HDZ-ovim vladama, Ministarstvu branitelja i tijekom SDP-ove i tijekom HDZ-ove vladavine, HEP-u… Lokalnim vlastima (HDZ-ov župan i HDZ-ov gradonačelnik) i nitko od njih nije sa mnom htio ni razgovarati, a kamo li pomoći mi. iz HEP-a  Sisak su mi u jednom od svojih odgovora naveli da o mom slučaju odlučuje povjerenstvo čiji su članovi ljudi iz MInistarstva za obnovu, SDSS-a i SNV-a, dakle dali su mi savjet da se obratim lokalnom SDSS-u i SNV-u.  Pomoć je dolazila samo s neočekivanih strana: moj kolega branitelj koga je udomljavao gospodin Đuro Stojić, SDSS-ovac, zamjenik gradonačelnika iz manjinske kvote, upoznao me je s tim gospodinom i on se itekako zauzeo za mene za razliku od onih koji su to trebali učiniti. Tako sam se našao na njihovom popisu prioriteta. Uključili su me u projekt UNDP-a za solarne elektrane i tako sam upoznao jednu divnu, samozatajnu, ali prodornu gospođu iz Županije koja je sada u mirovini i koja se svim silama borila da se naš slučaj (ali i ostali) riješi. Promijenila se vlast i SDSS je izgubio izbore. Pobijedila je gospođa Bakšić i gospođa Marija iz Županije (ne smijem napisati njezino prezime, na žalost jer je njezin izbor uvijek bio da ostane u sjeni iako je itekako zaslužila da se i o njoj piše) me jedva nagovorila da se javim gospođi Bakšić. I javio sam se… Bila je izvanstranački kandidat. Bez infrastrukture, bez potpore od bilo koga, još uvijek nesvjesna toga čega se prihvatila i kakve će sve prepreke stavljati na njezin put… Bio sam skeptičan što se tiče njezine moći da bilo kome pomogne. Ipak, nisam bio sasvim u pravu. Ona je žestoko zagrizla i nije puštala boreći se „i rukama i nogama“ da riješi razne probleme stanovništva zbog kojega se i odlučila aktivirati na političkom polju, jer ona nije političarka niti joj je sila gubiti vrijeme baveći se politikom, no to je jedini način da se nešto učini.

Tada sam doznao koliko još ljudi nema električnu energiju prikopčanu na svoje domove. Sisačko-moslavačka županija je ionako po svemu močvara u kojoj pluta gomila debelih žaba parazitirajući na državnom i lokalnom proračunu ne radeći ništa.  To je i jasno vidljivo jer svi oni su se dobro omastili baveći se politikom, a uništeno je sve gospodarstvo u županiji a da ni prstom nitko od njih nije maknuo da bilo što učini za očuvanje gospodarstva i radnih mjesta, za uređivanje i obnovu infrastrukture, za poboljšanje životnih uvjeta svog stanovništva na čijim plećima jašu bez imalo grižnje savjesti.

Normalno je zato da je gospođa Bakšić, ogorčena takvim, gotovo subverzivnim, djelovanjem političara, a osobito ogorčena onima koji bi trebali zastupati pripadnike njezine etničke nacije, odlučila pokušati nešto poduzeti i promijeniti nešto…

Kad se malo snašla na svojoj dužnosti vidjela je da ne može računati ni na čiju pomoć, da ne raspolaže nikakvim sredstvima iz proračuna kojima bi bilo što mogla riješiti, u njoj se pobudio dodatni prkos i odlučila je ne predati se i boriti se do zadnje kapi krvi, kako bi se reklo, da se nešto promijeni. Borac kakav jest, obraćala se svima: svim strankama, svim političarima za koje je mislila da joj mogu pomoći, vladama, premijerima, Predsjednicima… Kad je vidjela da od toga ništa, počela je tražiti ljude spremne donirati sredstva ili opremu za solarne elektrane kako bi, barem donekle, riješila problem napajanja električnom energijom kućanstava koja to nisu imala. Dio domova je dobio minielektrane, ali to rješenje je daleko od savršenoga i trebalo je biti samo privremeno rješenje da se tim ljudima, većinom starcima koji su živjeli bez mlađih ukućana, pomogne.

Druga poluga kojom je to pokušavala ostvariti je bio izlazak u javnost, u medije.  Zvala je novinare iz raznih medija, televizija, novina, portala… Javnost je doznala za taj nemar političara i nebrigu nedodirljivog komunističkog mastodonta HEP-a koji milijune kuna troši na reklame, donacije, dapače najviše  na donacije za potpuno nebitne stvari, a ne rješava svoje dugove (obnavljanje priključaka koje su samodoprinosom izgradili oni čiji su domovi te priključke izgubili). I kod mene je bila novinarka iz jednog lokalnog portala, a zatim i ekipa s RTL-a. Nakon toga neke su se stvari ipak pokrenule. Nekoliko je priključaka riješeno, a  još neki će se riješiti i moj su priključak riješili velikim dijelom zbog tolike upornosti gospođe Bakšić i te televizijske ekipe koja je bila ovdje… Bez toga ne bi bilo ničega.

To je jedan dio priče.

Drugi dio priče je onaj kojega ja nisam dio. Naime radi se o socijalnim slučajevima, staračkim kućanstvima kojima je trebala nekakva pomoć. Jasno je da naša socijalna skrb nema tolika sredstva da svima pomogne, ali ima tu i dosta nemara i na ljude iz ovako malo zabačenih krajeva u kakvom ja sad živim, političari gledaju kao nebitne jer uvijek će ih pokrenuti na izbore da njima daju glas prodajući im priču da su oni neki drugi krivi za njihove teške životne uvjete. Takva su područja najbolja za rad etnobiznismena koji samo pred izbore obećavaju rješenja, a u svoje manipulatorske svrhe služe se izazivanjem paranoje kod običnog, neukog naroda.  Kad se pojavi netko kao što je gospođa Bakšić to im naruši idilu u kojoj nisu morali ništa konkretno raditi, nego samo izmišljati kojekakve izlike, pa se i oni pokušavaju pokazati kako nešto rade, ali kako nemaju razvijeno suosjećanje za svoje bližnje, nemaju niti volje niti ustrajnosti da bilo što uistinu ozbiljnije učine i nemaju šanse uspjeti u srazu sa žestoko motiviranim idealistima poput gospođe Bakšić. Oni brzo posustanu i guše se u prašini koju podignu idealisti poput gospođe Bakšić koji tutnje bespućima u koja oni ne bi mogli ni nogom stupiti.

Dakle, ako njih ne mogu motivirati nevolje tog malog broja zaboravljenih staraca, idealisticu kao što je gospođa Bakšić ne mora ništa posebno motivirati. Ona djeluje, a ne kuka niti se izvlači na tuđe nečinjenje ili zločinjenje.

Prateći njezino djelovanje vidio sam kako kontaktira razne skupine koje se bave pomaganjem ljudima u nevolji, a kojima to i nije uvijek glavni cilj, nego imaju (i) neke druge motive. Naravno da je vrlo brzo postala svjesna toga, kao i toga da veliki dio prikupljenih sredstava ne dođe do onoga krajnjeg primatelja. Očito ju je to potaknulo na sljedeći korak u čemu je našla i zdušnu pomoć skupine ljudi koja joj se u toj djelatnosti pridružila. Počela je, uz njihovu pomoć, prikupljati kućanske aparate, razne potrepštine (a sad u paranoičnoj situaciji oko corona virusa i dostavljati lijekove i druge stvari) za potrebite i dopremati im što im je potrebno. Mnogi su dobili štednjake, radiouređaje, televizore, hladnjake, agregate i koješta drugo što bez nje ne bi nikada dobili. Pri tome nije bilo bitno ima li na raspolaganju službeno vozilo ili ga nema, jer služi se svojim vozilom kad službenog nema. Nije bilo bitno je li zdrava ili nije, naime znam za situacije kad se i zdravstveno loše osjećala, a ipak je išla na teren…

Ljudi ima svakakvih, zahvalnih i nezahvalnih. Oni koji takve postupke cijene, ali i one koji uzimaju zdravo za gotovo da im je to što su dobili ionako netko morao osigurati i ne trude se razmisliti o tome koliko truda stoji iza toga, koliko se svog vlastitog slobodnog vremena potroši na takvo djelovanje, koliko vlastita obitelj osoba koje se bave dobrotvornim radom pati zbog toga i odriče se… Koliko bi gospođi Bakšić bilo draže da se time ne mora baviti nego da vrijeme provodi sa svojom unučicom, na primjer…  Zato mi je drago da je netko primijetio taj nesebično uloženi trud i da su to okrunili tim lijepim, velikim zalaganjem zasluženim, priznanjem „Ponos Hrvatske“. Možda to potakne još barem ponekoga da učini ponešto za svoje bližnje…  Bilo davanjem priloga za takve akcije, bilo usmjeravanjem priloga trajnim nalogom sa svojih tekućih računa za takve namjene…

Gospođi Branki neka je sa srećom u njezinom nepokolebljivom djelovanju. A i dalje djeluje bez pomoći onih kojima bi to trebala biti glavna zadaća, bez infrastrukture i, što je najbitnije, bez fige u džepu.

Darko Babić