Naš obožavani, dr Beroš, čovjek kojemu djeca crtaju sličice…

Mnogo puta, u vrlo kratkom vremenu, čuli smo kako moramo štititi najranjivije, naše starije građane. Svi su se kleli da sve što se čini, čini se zbog njih i samo njih. Svi ih pozivamo da ostanu doma i eto baš ti stari i bolesni, polupokretni, koji su već odavno tamo, gdje ovise o pažnji i brizi drugih ljudi, tamo se izgubila bitka.

Naš obožavani, dr Beroš, čovjek kojemu djeca crtaju sličice, upotrijebio je jučer dvije teške rečenice, koje strmoglavo ruše mit, koje mute sliku heroja. Samo dvije rečenice i nekoliko riječi koje opasno zaobilaze istinu, ali u tom trenutku prigodno zvuče.
Dr Beroš: “Do jučer smo branili staračke domove, kao utvrde, a od jučer imamo 10 zaraženih.”
Dr Beroš niste branili, nisu MARILI, nije od jučer, 10 dana ljudi su imali temperaturu.
10 dana su ti ljudi bili prepušteni zlokobnoj slutnji, prepušteni da virus učini svoje, baš kao što je i prije par mjeseci, u Andraševcu vatra učinila svoje.
Između braniti i mariti dugih je 10 dana, a u obrani bolesti, svaki je dan važan. Još gore i tim gore, što su i djelatnici Doma, imali iste tegobe, osobe koje su morale biti na prvoj crti obrane.
A istup našeg Premijera, čovjeka koji je vlada državom, njegovo zauzimanje obrane, po stranačkoj pripadnosti, za ravnatelja Doma, tek to je sol na ranu, izmučene nacije u ovim vremenima.

Svima je jasno da ministar Beroš ne može biti svugdje u isto vrijeme, doveo je sa sobom i ministricu Bedeković, ona se trudila objasniti kako su propisi doneseni pravodobno.

Donijeti propise, a ne znati provode li se isti, samo je njezin posao, opasno je zakazala, sa strašnim posljedicama, već dva puta. Hoćemo li čekati i treći put, treći primjer?
Pored toliko loših stvari, preko dana, večer su nam zapaprile TV kuće emitirajući priloge o penzionerima, kako čekaju mirovine pred bankama.
Te iste kuće, nikada nisu napravile niti jedan prilog o životu umirovljenika, dokumentarac o tome kako preživjeti s 2000 kuna mirovine, mjesec dana.
Gurajući im mikrofone, na dugom štapu, radili su prilog, koji je trebao skrenuti pozornost medija, na puno strašnije događaje, a da probude prezir prema tim, baš, najranjivijima.
Novinari su tako pokazali totalno nepoznavanje i života umirovljenika i poslovanje banaka.
Dragi novinari, da jednom zauvijek bude jasno, umirovljenik treba svaku svoju kunu, a svaku je zaradio, treba ju, baš onog dana, kada mirovina sjedne, rano ujutro, jer više nema taj dan za kruh, jer je zadnju kunu potrošio jučer ili možda prekjučer.
Da ste ikada radili priloge o njima, znali bi to, i da nisu oni glupi, dizali bi oni novce na bankomatu, ali ako niste znali, bankomati isplaćuju okrugle brojke, samo stotice, a mirovine nisu zaokružene na stotice. Dakle ako je mirovina 2076 kuna, na bankomatu može podići samo 2000 kuna,mora ući u poslovnicu, da bi dobio tih 76, koje mu trebaju, jer od njih mora živjeti, dva dana. Oni ne mogu kupovati karticama, jer ne mogu ukucati pin, oni ne vide dobro, a ne mogu kupiti dobre naočale.
Ne gazite ponos tih ljudi, oni samo vješto kriju svu bijedu svog života, čuvaju to malo ponosa, samo to im je ostalo.
Također je bio skandalozan prilog o nasilju u obitelji. U udarnom Dnevniku na ekranu, u udarno vrijeme, video, kako nasilnik tuče, ženu.
Počinje šamaranjem, a onda i cipelarenjem na podu, stimulativni video za nasilnike koji žele pozornost. Ako se netko dvoumio,u tehnici, sada zna, kako prebiti ženu.
Ako žena želi pobjeći, sada zna, da nema kamo, jer Sigurne kuće ne primaju, radi korone.
Pored te svakodnevice kojom ulazimo u novo jutro, upravo je malo drmnuo potres, tek toliko, da nas podsjeti, da još nismo maknuli napukle dimnjake i da ljudi s oštećenim dimnjacima neće dobiti grijanje, dok ne promijene postojeće bojlere u kondenzacijske.
Sasvim dovoljno je bilo loših vijesti jučer, danas bi mogli početi s nadom, da ih danas neće biti,da je danas došao red i na poneku dobru.

Dragica Trumbetaš