By Ključno pitanje na idućim predsjedničkim izborima bit će može li sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović osvojiti drugi mandat, ili će doživjeti sudbinu svojeg prethodnika Ive Josipovića kojega je upravo ona naslijedila na Pantovčaku. Da bi se dobio odgovor na to pitanje treba dijagnosticirati stanje u državi u posljednjih pet godina njezinog mandata, odnosno kakvi su njeni učinci a još više promašaji.
Treba prije svega imati u vidu da je Ustav koji su 2.000-te godine skrojili Mesić i Račan bitno suzio ovlasti predsjednika(ce) države u odnosu na tzv. Božićni ustav po kojemu je predsjednik Tuđman imao velike ovlasti. Novi Ustav je praktički Hrvatsku uveo iz polupredsjedničkog sustava u kancelarski u kojemu je Hrvatski sabor samo puki izvršitelj vladajuće stranke, a politička moć je koncetrirana u predsjedniku Vlade, odnosno predsjedniku stranke na vlasti. Međutim i u tako promijenjenim ovlastima predsjednica Republike nije iskoristila sve mogućnosti koje joj je pružao Ustav. Predsjednica Republike je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a u drugim nadležnostima, u vanjskoj politici i djelovanju sigurnosnih službi djeluje u suradnji s aktualnom Vladom. Međutim po članku 94. Ustava ona brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, i u tom kontekstu po članko 104. Ustava može predložiti Vladi da održi sjednicu i „razmotri određena pitanja“. I konačno, što je i te kako važno, predsjednica je imala pravo predložiti promjenu Ustava. Prilikom davanje prisege Kolinda Grabar Kitarovič je najavila: „Hrvatska ima svoj stav, svoju politiku i svoje interese. Njih ćemo aktivnije zastupati. Za njih ćemo se zalagati i boriti na svim razinama bez zadrške! Za to nam je potrebno nacionalno zajedništvo oko strateških pitanja, stabilna ekonomija, energetska neovisnost, sposobna i agilna diplomacija i moderna, dobro opremljena vojska uklopljena u NATO sustav“.
Pitanje je koliko se predsjednica bez zadrške zalagala za nabrojene hrvatske nacionalne interese i koliko je ostvareno nacionalno zajedništvo oko strateških pitanja, ako na primjer bivši premijer Zoran Milanović prijeti „Mi ili oni“, a da ona na to nije reagirala, ili koliko je stabilna ekonomija i energetska neovisnost ako je Hrvatska ovisna o uvozu ruskog plina. Slabljenje HEP-a na račun fantomskog ali agresivnog Prvog plinarskog društva je ozbiljno pitanje od nacionalnog interesa, što je jedna od tema koju je ona trebala predložiti za sjednicu Vlade. Konačno ali ne i najmanje važno koliko je Kolinda Grabar Kitarović učinila na realizaciji obećanja kakvo je dala u prisegi: „Kao što je predsjednik Tuđman pomirbom podijeljenog hrvatskoga nacionalnog bića stvorio preduvjete za uspostavu hrvatske države, tako i mi danas novim hrvatskim zajedništvom moramo otvoriti novu stranicu naše bolje budućnosti“. Danas u Hrvatskoj ne postoji zajedništvo kakvo je bio ostvario predsjednik Tuđman, nego je štoviše država suočena s unutanjom agresijom koju vode poraženi ali poziciono moćni jugokomunistički lobiji sve u cilju izjednačavanja Hrvatske s ustaškom NDH-a i svođenja Domovinskog obrambenog rata protiv velikosrpske fašističke agresije na građanski rat.
Kolinda Grabar Kitarović je dozvolila da joj se u savjetnički tim nametnu kompromitirani političari poput Mate Granića s njegovim mentorom jugoslavenskim metuzalemskim ministrom Budimirom Lončarom. Oni su joj kreirali a ona ga je provela skandalozni posjet srbijanskog četničkog predsjednika Aleksdandra Vučića Hrvatskoj, pri čemu je on usred Zagreba iskazaoa niz teških uvreda na račun Hrvatske. U svojem inauguracijskom govoru Kolinda Grabar Kitarović je najavila rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima, prije svega graničnih a u odnosima sa Srbijom rješenje statusa nestalih. Što je u tome predsjednica u ovih pet godina učinila? Ništa. Ništa nije učinila ni u borbi protiv korupcije, što je također najavila prilikom prisege. Ne samo da nisu riješeni postojeći korupcijski skandali, nego se i otkrivaju novi. Nije li i to bio jedan od povoda da ona zatraži sjednicu Vlade? Koliko je ona bila samosvojna državnica a koliko instrument u rukama njezinih nametntih savjetnika najbolje je dokazala prilikom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije nakon velikog uspjeha na Svjetskom prvenstvu. Dok je u Moskvi oduševljeno naskakivala na naše nogometaše, kad su se vratili u Zagreb nije ih odmah primila i nagradila očekivanim odlikovanjima, nego se svrstala uz one koji su isključili mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu. Pogazila je svoje obećanje iz prisege kad je izjavila: „ Bit ću predsjednica svih hrvatskih građana, bez obzira na političko opredjeljenje, etničku, vjersku i spolnu orijentaciju i pripadnost“.
U vanjskoj politici. Kolinda Grabar Kitarović nije se potvrdila kao državnica, iako je ostvarila nekoliko važnih susreta s vodećim svjetskim političarima, i koautorica je ideje „Tri mora“ kao novog autonomnog političkog projekta unutar Europske unije. Umjesto da vodi politiku koja odgovara hrvatskom srednjeeuropskom i mediteranskom okružju ona je kao i Vlada ostala prikovana za balkanski prostor pri čemu je dozvolila, opet pod pritiskom svojih nametnutih savjetnika, da Srbija ucijenjuje i omalovažava Hrvatsku. Nije učinila ništa da se Hrvatska priključi Višegradskoj skupini (Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska) kojoj politički i geostrateški pripada. Na tom polju više je prepustila inicijativu Vladi, odnosno Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, pa je tako potpisivala suglasnost za veleposlaničke funkcije osobama kojima je poput Joška Para dokazan kriminal.
Kad se sve to skupa zbroji Kolinda Grabar Kitarović ulazi u bitku za novi petogodišnji mandat bez popularnosti kakvu je imala kad je tijesno u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedila Ivu Josipovića. Ona je u ovih pet godina hrvatskom biračkom tijelu umjesto dosljedne nove politike ponudila svoju garderobu i šminkerske postupke koji su podsjetili na lik „Barbike“ čime ju je Ivo Josipović pokušao diskreditirati u predizbornoj kampanji. Nažalost ona se u petgodišnjem mandatu svojim činjenjem i još više nečinjenjem potrudila da je javnost ne vidi kao odlučnu državnicu na čelu Hrvatske, nego više kao lutku na koncu snaga koje su je kontrolirale. Zato u bitku za drugi mandat ulazi i te kako hendikepirana ne samo zbog njezinih promašaja u prvom mandatu nego i zbog bitno oslabljenog položaja Hrvatske demokratske zajednice koja će stati iza njezine kandidature.
Vjekoslav Krsnik
