Mali Zagrepčani su se rađali , rodilište je bila samo kratka životna epizoda…

I proteklom razdoblju nije bilo puno dobrih vijesti. Slike razrušenog grada, prazne ulice, ljudi zatvoreni u kući, prazna dječja igrališta, škole zatvorene.

Nisu to lijepe slike, nismo sretni što je to dio našeg života, ali niti život, ni vrijeme u kojem će živjeti, čovjek ne bira. U kotaču vremena, koji se neumorno okreće,, iskoči život, a kotač nastavi svojim putem, dalje u svojoj beskrajnoj vrtnji.

Tako su se i to jutro, našle žene u rodilištu u Petrovoj, da podare novi život, jer je došlo vrijeme, baš tada i baš tu, u toj malenoj točki na planeti Zemlja. No baš ta, malena točka, počela se tresti, na rodilje počela je padati žbuka, počeli su pucati zidovi prastare zgrade, u kojoj su mnogi Zagrepčani prvi put ugledali svjetlo života.

Mali Zagrepčani su se rađali, rodilište je bila samo kratka životna epizoda, iz njega su odlazili sretni roditelji, sa svojim malim zamotuljkom, a zgrada je ostajala čekajući nove. Ostarjela je tako zgrada, neprimjetno, kao što neprimjetno ,vrijeme teće.

To jutro jako je stradala, potres ju je uništio, a majke sa svojom tek rođenom djecom, drhturile su u dvorištu čekajući novi smještaj.

Snježne pahuljice vijorile su iznad njihovih glava, baš to jutro, padao je snijeg, krasio je kosu tih prestravljenih žena, topio se na njihovim zamotuljcima koje su čvrsto stiskale uz sebe.

Kratko je to trajalo, majke su brzo smještene u drugo bolnicu, dječica su dobila nove krevetiće.

Zgrada je ostala porušena sama, prepuštena onim istima, koji su bili dužni održavati a nisu.

A onda su se pojavili neki novi i drugačiji ljudi, velikog srca, čistih i plemenitih namjera, počeli su skupljati pomoć za obnovu doma, male dječice koje su na svijet došle prerano, koji se za svoje mjesto pod suncem tek moraju izboriti.

“VRATIMO PALČIĆE U PETROVU” naziv je akcije, koja je počela skupljati novac, za obnovu prvog životnog doma za Palčiće.

Ta je plemenita akcija, iznjedrila još jednog velikog junaka.

Ante dječak s Down sindromom imao, je loptu koju mu je jednom poklonio slavni nogometaš

  1. Giggs. Ante je bio jako ponosan na tu loptu ali ju je odlučio pokloniti, staviti na prodaju, novce pokloniti za obnovu Doma za Palčiće. Odredio je i cijenu, 200 kuna, iako mu je lopta bila draga uspomena, dao je što ima.

Veliko srce dragog dječaka, za malena srca tek rođene djece.

I onda se desilo, nogometna lopta, zakotrljala je veliki val dobrote. Ljudi ganuti gestom dječaka, počeli su poklanjati, za Palčiće, za Antinu loptu.

Antina lopta prodana je nekoliko stotina puta, uz uvjet, da lopta ostane Anti, a da novac bude upotrebljen za obnovu stare ljepotice, zgrade u Petrovoj ulici, u Zagrebu u Hrvatskoj.

Malena točka na zemljopisnoj karti, dobila je tako novi sjaj, bit će obnovljena, novcima dobrih i humanih ljudi, novac još uvijek pristiže,

Palčići će dobiti novi moderni Dom a iza nas će ostati, predivna priča, o humanosti ljudi, koji su isto, dali koliko su mogli, dali su od srca, dali su za malene živote, koji će tek doći.

Svako vrijeme tek ostavi po koju  priču, za sobom, priča se prenosi iz vremena u vrijeme, priče ostaju, ljudi umiru.

Možda ova lijepa priča ostane dugo živjeti, a u sjećanju, zauvijek ostanu dobri ljudi, koje su pokrenuli akciju i Ante i njegova lopta.

Dobrih ljudi ima, oni su tu među nama, neprimjetni, skromni, oni su pravi, ali skriveni heroji, našeg vremena.

Dragica Trumbetaš