By Gdje je nestala ljudskost u ovom 21. stoljeću, gdje je nestala ljudska dobrota i ljubav čovjeka ka čovjeku? Gdje je nestala čovječnost, gdje je nestao obraz?
Da li još znamo što to zači kad kažete „dajem riječ“. Gdje smo se mi to izgubili u ovoj modernoj tehnologiji i u ovom dobu u kome će uskoro roboti zamijeniti ljude. I da zlo bude veće time se čovječanstvo ponosi.
Svaki dan u raznim novinama čitamo o sve većem broju novih ljudskih dostignuća u svim sferama koja će nam učiniti život lakšim, ugodnijim, praktičnijim. Tehnologija toliko napreduje da ju je nemoguće pratiti ,a ponekad mi se čini da smo postali robovi tehnologije.
U tom kaosu ljudske pohlepe da se živi što bolje zaboravlja se taj isti čovjek. Koliko je on mali i prolazan. I on i svi mi zaboravljamo svakodnevno nešto jako bitno , a to je da smo mi svi na ovoj planeti prvenstveno tu da produžimo i unaprijedimo ljudsku vrstu! A ni to više ne radimo !Sve ostale životne lagodnosti su samo gratis u jednom dijeleću vremena koje se zove naš životni vijek.
A mi sve više idemo pogrešnim putem. Udaljavamo se jedni o drugih. Uzimamo sve zdravo za gotovo, sebični smo u svojim ciljevima. Ne dijelimo osmjehe slučajnim prolaznicima. Namrgođeno lice i opak stav je postao modni trend.
Ne ustajemo starijim u javnom prijevozu, imamo uvijek izgovor što ne činimo neku sitnu pažnju majci, ocu, sestri ,….., iako bi trebali svaki dani pokazati pažnju svakom živom biću kojeg sretnemo.
Rijetko zovemo nekoga u goste i rijetko idemo u goste iako sada imamo mogućnost da kupimo gotovu večeru, da namjestimo klimu na idealnu temperaturu i imamo perilice suđa . Ne zovemo mi njih, ne zovu oni nas, a i ne moramo jer preko fejsa pratimo objave, slike, tko je gdje, što, pa eto kao da se viđamo. Mrzovoljno pozdravljamo susjede.
Na javnim mrežama stavljamo samo nasmijane slike i mjesta koja smo posjetili da bi se eto vidjelo, da se zna, kao da prkosimo jedni drugima tko živi sretnije, ispunjenije. A toliko praznine u svima nama. Zaboravili smo šta je to red.
Reakcija i mjerilo suosjećajnosti postao nam je lajk .Lajkam te ,lajkaj me ! Lakonski ,samo tako ,u prolazu bez imalo želje i volje posvetiti čovjeku i njegovom životnom događaju više od djelića sekunde koliko nam treba da stisnemo lajk.
Naljepnice su zamijenile pisane riječi u svim prigodama.
Ne pišemo ljubavna pisma, ne pravimo ručno rađenje poklone, ukrase za Božić, za Uskrs, lakše je sa poklon bonovima.
Manjak financija i manjak vremena nam je postao izgovor za previše toga ,ponekad za sve .
Manje vremena i manje love imali su naši roditelji ,ali su poštivali neki red .Oni su znali da je porodica svetinja i da se ne propušta obiteljski objed nedjeljom.
Oni su znali za poštovanje spram starijih ,bolesnih, nemoćnih .Oni su znali da je dana riječ svetinja. Vjerovalo se u ljude. Radovalo se ljudima. Gosta , dobronamjernika i majstora poslužilo se i posljednjom kapljicom i koricom kruha . To je bio red i pitanje obraza.
A danas su ljudi su sve više otuđeni jedni od drugih, ali više to nije ona nesvjesna faza. Sada smo svi mi već svjesni svega toga. Svjesni smo da prebrzo živimo, da nam se neke stvari koje su blagoslov podrazumijevaju, da ne provodimo previše vremena sa dragim ljudima, da vrijeme samo ide i ne vraća se, da djetetu treba ljubav i pažnja a ne telefon. Nemamo zahvalnosti za blagoslove koje imamo svaki dan!
Svjesni smo ali ništa ne radimo po pitaju toga! Nemamo vremena ,osim za lajk.
Čovjek je čovjeku postao vuk, a ljudi su društvena bića. Kako onda ne shvaćamo da uzaludno trošimo vrijeme i nikako ne nalazimo ono što nam svima nedostaje – a to je ljudska pažnja, pohvala, podrška.
I kao da je postao neki životni moto da uporno ponavljamo da nas baš briga tko što kaže, što tko misli. Ali briga nas je. I u nekoj mjeri nas i treba biti briga.
Priznajmo si ništa ne može zamijeniti čovjeku čovjeka!
Budimo ljudi ,to je tako lako!
Zaslužila sam lajk !
Lajkam vas!
Nada Ećim
