Eppur si muove, ako Bog da…

Evo, kolovoz 2020. označava neke zanimljive pojave u Hrvatskoj koje je vrijedno analizirati. Još davne 1971. Pokojni prof. Medak na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kolegiju „Uvod u naučni rad“, učio nas je: „kritičko mišljenje je znanstveno mišljenje“, i zaista, imao je pravo. Kritičko mišljenje obaveza je nas akademskih građana Hrvatske, ne radi razvijanja kritikantskog ozračja nego radi ukazivanja na probleme koje treba riješiti te pomaganja u rješavanju. U cijelom ovom poratnom periodu uglavnom su pljuštale kritike na vladajuće, na politiku, ali i na oporbu, jer donosile su se odluke izvan pameti, a oporba je u svemu bila samo kontra, a bez rješenja. Odvijalo se sve kao da se političke odluke ne odnose na državu koju smo krvlju obranili, koju volimo i koju treba razvijati. Upravo zato veseli me kada to „kritičko razmišljanje“ konačno mogu upotrijebiti u smislu pohvale, a da ne bi bio jednostran, koristiti ću Hegelovu uputu „Istina je u cjelini“. Svakako, i Medak i Hegel imali su pravo, a za ovo potonje, „cjelinu“, važno je smisleno povezati segmente te cjeline, odnosno događaje koji oblikuju sliku te sadašnje istine.

O čemu se radi?

Zadnjih dana govori se o odavanju počasti srpskim civilima, žrtvama Oluje, na čemu su, uz obaveznog Pupija, sudjelovali novi ministar Milošević, ministar Medved, kao i premjer Plenković sa suradnicima. Svakako, lijepa ljudska i državna gesta, a samo mi je žao da nisu došli i predstavnici udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata, jer pokloniti se stradalim civilima odraz je ljudske sućuti. Ministar Milošević izrazio je zadovoljstvo tim činom prema stradalim srpskim civilima i pozvao na mir i zajedništvo na razvoju Hrvatske, što svakako treba podržati, jer, da bi se Hrvatska razvijala brže nego do sada, potreban je mir. Svakako, taj mir treba iskoristiti da se zajedničkim naporima svih građana Hrvatske, dakle, hrvatskog naroda i svih manjina, ostvari rast i razvoj. Ali također mislim da je bilo uputno da je ta ista delegacija prošetala malo dalje i poklonila se hrvatskim civilima, žrtvama rata, kojih je na području oko Knina bilo zaista previše. Šteta, jer samo istim odnosom prema svim civilima žrtvama rata može se ostvariti mir i zajedništvo. Ali eto, valjda ćemo i to dočekati, uz napomenu da se svi zločini nad civilima trebaju istražiti i procesuirati, ne samo u Oluji i Kninu nego i u Vukovaru, Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj.

Ovdje trebamo naučiti još nešto. COVID19 trebao bi nas naučiti da svaki potez, odluka, akcija, djelovanje i drugo mora biti odgovorno i maksimalno učinkovito jer prostora za greške i „popravni ispit“ više nema. Dosta je politika u Hrvatskoj lutala, u ekonomiji i društvenom poratnom oblikovanju, bespućima problema guranih pod tepih, kao i odlukama po sistemu „pokušaja i pogrešaka“. Prostora za greške više nema. Korupcija nas je financijski i društveno gotovo ubila. Nerješavanje društvenih problema, kao i izbjegavanje istine iz prošlosti učinilo nas je nemoćnima za snažniji korak dalje, podijelilo je Hrvatsku na dvije Hrvatske. Struka je zapostavljena, a šuma nepovezanih zakona, u ekonomiji bez cilja i sustava, dovela nas je na začelje ekonomija Europske unije. Ali onda COVID19 i mudre odluke Stožera civilne zaštite omogućile su nam da ostvarimo turističke rezultate kojima se ipak omogućuje preživljavanje budžeta. Bliži se konac turističke sezona koja je ove godine iznimno kratka, COVID19 je podivljao, granice se zatvaraju, ali nekakvi rezultati ipak su tu. Upravo ta činjenica promovirala je struku i postavila novi zahtjev Plenkovićevoj Vladi: „konačno idemo odgovorno, politika i struka za boljitak Hrvatske“.

Ali nastavimo sa zbivanjima krajem kolovoza, zbivanjima koja oblikuju jednu novu sliku hrvatske politike, dobru sliku, čini se.

Dakle, također je zanimljiva bila emisija „Direkt“ na RTLu 25. kolovoza koju je vodio odličan komentator i voditelj emisije Zoran Šprajc, a koja se odnosila na kandidate za predsjednika SDP, nakon fijaska koji su doživjeli na parlamentarnim izborima 2020. Gošća emisije bila je gradonačelnica Omišlja gđa. Mirela Ahmetović koja je svojim britkim jezikom odgovarala na pitanja i komentare Šprajca. Britak jezik i brzina misli, njena su karakteristika, što je hvale vrijedno, ali mi je jedna njena misao i izričaj, ostao pod upitnikom. Odnosno, rekla je da ona, ako bude predsjednica SDPa, želi graditi novi SDP po uzoru na njemački socijalno tržišni model države. Priznala je da su se čak i okorjeli glasaći SDPa okrenuli prema Plenkoviću, što ona želi promijeniti. E sad, nije mi jasno o čemu se tu radi, odnosno, je li ishitreno to što je rekla ili pak ona to smisleno želi uraditi. Ako je ishitreno, onda bi samo slegnuo ramenima, jezik brži od misli, a ako je smisleno, onda imam nekoliko pitanja. Prvo, zna li gđa. Mirela što je to i kakav je to njemački model socijalne tržišne ekonomije, jer to je model u kojem se razvija tržišna kapitalistička ekonomija, uz napomenu da je čovjek sa njegovim socijalnim potrebama u centru državnog interesa? Drugo, tzv. „dogovorna ekonomija“ padom komunizma i jugo-socijalizma naprosto je nestala, barem u ekonomskoj teoriji pa i u praksi, a stvaranje nove vrijednosti, odnosno, profita dolazi kao rezultat razvijenog poduzetništva, dakle koncepta socijalnog tržišnog kapitalizma. Hrvatska je ekonomija u tranziciji i nismo ni blizu njemačkog ekonomskog modela, a koji se korjenito razlikuje od svega što imamo i kako radimo u Hrvatskoj. Mi smo ekonomija u tranziciji, pa objasnimo što to znači: Dakle, što se tiče definiranja pojma ekonomije u tranziciji, treba naglasiti da nema službeno priznate definicije, ali se može prihvatiti definicija profesora Edge Feigea koji kaže: „A transition economy or transitional economy is an economy which is changing from a centrally planned economy to a free market. (preuzeto iz „The Transition to a Market Economy in Russia: Property Rights, Mass Privatization and Stabilization“, Routledge. 1994, str. 57–78.). Dakle, imali smo nekad centralističko planiranje koje je bilo politički nadzirano, a sad bi trebali prihvatiti tržišno planiranje i nadzor sustava putem controllinga. Nažalost od toga smo daleko. Također, važno je navesti da pojam ekonomija u tranziciji obilježavaju četiri osnovne ekonomske karakteristike (Prema Weitzman, M.: „Economic transition Can theory help?“ European Economic Rewew 37 (1993) 549-555. North-Holland), a radi se o:

  1. procesu tranzicije od socijalizma do kapitalizma u bivšim socijalističkim ekonomijama
  2. ekonomijama koje se transformiraju iz ekonomija pod nadzorom vlade, u slobodno‐tržišne ekonomije
  3. ekonomijama koje prelaze sa centralno planske ekonomije u slobodno‐tržišnu ekonomiju
  4. kompleksnom procesu ukupne društvene, socijalne, ekonomske i političke transformacije.

Stoga, nadam se da je jasno koliko smo daleko od tržišno usmjerene ekonomije i društva sukladnog tome. Dakle, pitam se da li je gđa. Mirela mislila na taj koncept i zna li što to znači? Također, zna li da se nacionalni koncept ne smije mijenjati kako koja stranka dođe na vlast, nego se postavi stabilan ekonomski model koji se dograđuje i prilagođava vremenu i dinamičnim promjenama iz okoline, vanjske i unutrašnje? Upravo o tome sam govorio u tekstu na ovom portalu, „Hrvatska država, slučajnost ili uzvišeni dar? (peti dio, država kao čudo)“, od 08. ožujka 2020., kada sam obrađivao i tumačio uspješne nacionalne gospodarske modele. Dakle, potrebno je definirati jedan nacionalni, iznad stranački, gospodarski model. Taj model, koji dolazi kao rezultat struke, uz podršku politike, donosi stabilitet u nacionalnu ekonomiju i stvara minornu razliku među strankama tzv. ljevice i desnice. Razlike među strankama mogu biti samo u rješenjima koja se nude kao dogradnja tog modela, uz uvjeravanje biračkog tijela da je „taj i taj“ prijedlog bolji od nekog drugog. To ujedno znači viši stupanj korištenja struke, kao i oblikovanje političkih programa na bazi struke, što do sada nismo vidjeli u Hrvatskoj, a što je nasušno potrebno. Dakle, da se vratimo na Gđu. Mirelu. Ako ona ovo zna i ustraje na tome, a uz to preuzme čelno mjesto SDPa, imat ćemo jedan posve novi SDP, koji će se na taj način jako približiti HDZa. U tom će se slučaju desiti ono što sam govorio i govorim, a to je postupno brisanje pojmova „lijevi i desni“, i uvođenje nekih drugih pojmova i europskih vrijednosti. Ono što je najbolje u tome je veći stupanj bliskosti, a time i mira, čiji rezultat je boljitak za građane Hrvatske.

Da, svakako, približavanje i postupno eliminiranje razjedinjene Hrvatske važno je za Hrvatsku i njenu budućnost. To su shvatili i naš prvi predsjednik i vizionar dr. Tuđman, ali i Ivica Račan, a što je Šprajc dobro iskoristio komentirajući sliku na kojoj Račan nešto šapće Tuđmanu na uho, pa kaže: „Nitko ne zna što je Račan šapnuo Tuđmanu“. Svakako, njihovo je zajedništvo bilo prevažno za Hrvatsku i hvala im obojici! Ovdje ostaje u zraku pitanje na koje nikad nećemo dobiti odgovor, a to je što bi bilo da je na izborima za predsjednika KPH (Komunističke Partije Hrvatske) pobijedio prof. dr. sc. Ivo Družić. To se pitao i dr. Tomac, ali odgovora nema, već samo zahvala Bogu koji čuva Hrvate i Hrvatsku.

Svakako, iznenadila nas je svih izjava premijera Plenkovića, na proslavi 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve svih protiv svih totalitarnih i autoritarnih režima; nacizma, fašizma i komunizma, kada je dao jasnu političku ogradu i osudu sva tri režima. Čuli smo tu, od nekog visoko uvaženog govornika, opet onu otrcanu staru izjavu „zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti“. Ovu izjavu, obzirom na njenu naivnost, ne treba ni komentirati, jer bez rješavanja prošlosti, a ne zaborava, nema napretka kao ni međuljudskog uvažavanja. Pametnom dosta.

Dakle, u svemu ovome vidimo konačno od strane Plenkovićeve Vlade politička nastojanja prema rješavanju svih spornih stvari koji razjedinjuju Hrvatsku i Hrvate, kao i manjine. Nastojanja su to koja vode prema miru, razumijevanju, a posebno prema onome što posebno trebamo, oprostu. Hrvatska je prolazila kroz teška razdoblja svih totalitarizama koja su se pojavila u Europi u 20tom stoljeću, i stoga imamo, s jedne strane krvnike, a sa druge žrtve. Svjedoci smo da su neki Udbaši, kao i fašisti, počinili samoubojstvo ili su pak umrli i otišli Bogu na sud. Svjedoci smo i situacija javne isprike nekih Udbaša koji su, nakon Domovinskog rata i uspostavljanja slobodne Hrvatske rekli istinu o svom prošlom životu i radu, i zamolili oprost. Neki su osobno pristupili svojim žrtvama i rekli im: „ja sam taj i taj i bio sam zadužen od Udbe da vas pratim i likvidiram, ali to se nije desilo, oprosti mi“. Ove dvije grupe dobile su najveći dar koji čovjek čovjeku može dati, a to je zagrljaj oprosta, i čuli su „opraštam ti brate“. Takvi su se pokajnici tog časa ponovno rodili, i mogu biti ponosni na sebe, jer su opet postali ljudi vrijedni poštovanja.

Da, oprost je i jako oružje pa smo, primjerice, imali 24. kolovoza proslavu blaženog Miroslava Bulešića koji je branio Hrvatsku crkvu i slijedio put blaženog Alojzija Stepinca, što je platio svojim životom. Ubijen je 12. studenog 1947. ubodima noža u grlo od strane jugo-komunista. Njegova je rečenica ostala zapisana za povijest i uzor je dobrog rješavanja problema i u najtežim trenucima. Blaženi Miroslav Bulešić rekao je: „moja osveta je oprost“. Predivna misao, predivan stav prema zlu, misao za razmišljanje i usvajanje. Ali ipak, pitam se, kada se Hrvatska i njena politika distancira od tri zla, totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma, znači li to ujedno da će se provesti lustracija i zaustaviti nove pojave Udbaškog zlostavljanja? Ima li Hrvatska i njena politika snage riješiti se bivših „nedodirljivih“ kojih se boji i Hrvatski Sabor, predsjednik, i mnogu, i samo nemoćno gledaju zlo koje se događa Hrvatima i domoljubima? Ovo je još jedna otvorena tema koja ostaje otvorena, za sada bez odgovora već 25 godina. Činjenica je da ti „nedodirljivi“ previše znaju, imaju dosta dokumentacije iz svog bivšeg zlog posla pa ih se mnogi boje. A možda ova naša sadašnja politika čeka da ta generacija fizički pomre, pa da rješavanje više nema smisla. Rekli bi, „pasi laju, a karavane prolaze“. Ali, ne želim ovaj tekst završiti u nekom tužnom tonu, pa ostavimo pitanje lustracije i „nedodirljivih“, nego radujmo se svemu što je za pohvalu, a što nova Vlada pokreće na ćelu sa premijerom Plenkovićem.

Ovdje bi na kraju istaknuo kako je Hrvatska, tijekom stvaranja, prošla kroz dinamično mijenjanje mišljenja svjetskih sila. Zanimljiva je serija „Predsjednik“ gdje se vidi kako su uvaženi političari Amerike, Europe, i svijeta, kao i Vatikana, mijenjali mišljenja vremenom koje je prolazilo. Agresija na Hrvatsku je počela, Hrvatska je bila na koljenima pa su ti „veliki političari“ tada zagovarali očuvanje Jugoslavije. Tuđman je imao svoju viziju i cilj, iako znam iz prve ruke, da u jednom sudbonosnom trenutku nije moga ocijeniti snagu i bijes hrvatskog naroda koji je bi spreman ginuti za domovinu. To je jako kratko trajalo pa se ipak sve dobro povezalo, Tuđmanova mudra politika, podrška Račana, kao i snaga hrvatskog naroda, dragovoljaca pa onda svih branitelja, učinilo su svoje. Došlo je do promjene mišljenja svjetskih političara, onih istih koji su ranije zagovarali Jugoslaviju. Uslijedila je njihova pomoć i sve se za Hrvatsku dobro riješilo, a na Sudu u Hagu ostao je sada još samo zloglasni Ratko Mladić, kao simbol teške hrvatske prošlosti.

I za kraj, pozdravimo OPROST kao čin mira i novog rađanja dobra, uz napomenu, da onaj tko se kaje i traži oprost rađa se ponovno, ima pravo na zagrljaj i naš je brat, a onaj tko se ne kaje, eto, ja mu opraštam, ali neka stoji daleko od mene, jer, NE PONOVILO SE. Oprost je snažno oružje, znak ljudske kvalitete, ali sa njim treba mudro i oprezno, jer se može okrenuti i protiv nas. Zato budimo zahvali za Eppur si muove, i molimo Boga da nas i nadalje čuva od zla.

 

Prof. dr. sc. Tihomir Luković

Zagreb 26. kolovoza 2020.