Držanje našeg Premijera , mali podrugljivi osmijeh na licu…

Kada je nasilni čovjek, ujutro u pola 6, ubio djevojku na Malom Lošinju, na dnevniku na TV, novinarka je ustvrdila, da se cura našla, na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Djevojka se nalazila u kuhinji u svojoj kući, jedino prirodno i pravo mjesto na kojem je mogla biti u to vrijeme.
Skoro pa isto, samo drugim riječima, govore nam ljudi koji bi morali biti odgovorni za sigurnost štićenika Doma za starije u Splitu.
Kaže dr Capak, kriv je virus, nisu krivi oni, koji su bili tamo, zato da zaštite te ljude.
No krivi su i ljudi, da nisu bespomoćni i stari, da nisu imali urinarne infekcije, da su imali gdje drugdje biti, u to vrijeme, virus ih ne bi dohvatio, naša bi krivulja bila ravna statistika bez premca u Europi, a slavni Stožer još slavniji.
Virus kao ubojica starih ljudi, našao je svoj put, širio se nesmetano, jer je sasvim normalno, da starci imaju temperaturu, pa na kraju i umru jer su i tako stari. Takvu spiku slušamo svaki dan, točno u 14 h, usput, čujemo o nadljudskom naporu, članova Stožera, koji eto, u doba pandemije, junački svaki dan, čitaju podatke koliko je gdje virus pokosio  staraca i koliko je zarazio, novih građana.
Za sve zdrave, zaslužan je Stožer, za sve umrle kriv je virus. kao da nemaju veze, jedni s drugima.
No virus je izgleda, na odlasku, hitno moramo naći novu temu, moramo naše dečke brzo podijeliti na dobre i loše, moramo s nečim zabaviti ljude, da ne misle na to, kako nemaju posao, kako nemaju s čime kupiti djeci nove tenisice, i eto, dobre prilike.
    Još je uvijek na snazi zabrana, okupljanja više ljudi.
Građani ne mogu, sahraniti svoje najmilije u krugu svoje obitelji. Na sprovod ne mogu unuci, neke preminule bake, ali na komemoraciju mogu članovi raznih udruga, usprkos, zabrani okupljanja.
     S velikim respektom i poštovanjem prema našim poginulim braniteljima, sigurno ni oni sami, da mogu birati, ne bi željeli, da se od komemoracije, za njihovu žrtvu, radi predstava u najgoroj krizi, do sada.
Vijence su trebali položiti ljudi, koje je narod izabrao, da to čine, bez ikonografije, bez dodatne pompe.
Da se tamo našlo par, ljudi u kratkim majicama, na jakoj kiši, sasvim slučajno, teško je za vjerovati.
    Bili su tamo da izazovu neki novi metež u korist, nekog novog cilja.
Držanje našeg Premijera, mali podrugljiv osmjeh, na licu, zaštitni je znak ophođenja s narodom, cijelo vrijeme mandata.
S tim istim osmjehom, on je pričao o financijskoj pomoći, koju daje kao minimalnu plaću.pričao je kako štiti radnike. Kada su izašli podatci, tko je pomoć dobio, podosta ima onih  koji su pomoć tražili i dobili, a miljama su daleko od siromaštva.
Dva nogometaša, s primanjima od 160 000 kuna, neto, tražili su i dobili 3200 kuna pomoći, da  u miru, prežive krizu.
U isto vrijeme, zbog istog razloga, umirovljenici u Hrvatskoj, nisu dobili niti jedne kune pomoći, čak se ni zabrana ovrha, nije sprovela na vrijeme, da im barem na kratko, bude bolje.
S jedne strane, dajemo nogometašima, koji će dobiti redovno plaću, pomoć kao utjehu, jer ne mogu zabijati golove a s druge strane činimo sve, kako bi umirovljenicima otežali, ionako težak život.
Koliko smo socijalno osviješteni, pokazalo je zadnje usklađivanje mirovina.
0,7 % povećanja, uslijedilo je nakon što je Vlada odlučila, da dodatci na plaću, ne idu u obračun za mirovinu. Ono što je dala radnicima, kao dodatke, uzela je umirovljenicima, kroz usklađivanje, kako je puno više onih, kojima je uzela, od onih kojima je dala,  još je uvijek u plusu.
Kriza je došla kao naručena da onima kojima je dala, opet skine i zašto onda, naš Premijer, ne bi imao onaj tanki prezrivi osmjeh na licu, zašto on ne bi, ujutro prilikom tuširanja, s guštom pjevao:
“Ide mi u životu, ide mi”, on je samo čovjek, voli slavu, voli novce, baš kao i nogometaši, zabijati golove.
Da to voli i hoće, pokazao je dokazao, na nama je da izaberemo,
hoćemo li biti u razdraganoj publici ili ćemo, cijeli tim, poslati u svlačionicu.
Dragica Trumbetaš