Domovina je ostala , spaljena , opljačkana, veliki domoljubi odnijeli sve sa sobom…

Kad državna blagajna prazna, eto nama ustaša i partizana. No, pojave se oni, svako malo, i oko izbora i oko kakve pljačke.
Dok narod licitira žrtvama, svećenici služe mise, potiho i sa strane, ostaju tragedije, koje se upravo dešavaju.
Danas, nas ima puno, koji smo dovoljno stari, da smo zapamtili priče, onih koji su rat preživjeli, svojih roditelja, familije, susjeda, palili smo svijeće na grobovima ratnika, ujaka, stričeva,
Sada nam  kvare sjećanja, ljudi koji su se pojavili iz tame prošlosti, i vuku nas, li vuku natrag, u  mrak, neke nove, istine.
Mi, koji s tim ratom, veze nemamo, sada 75 god.nakon rata, sada moramo braniti, stranu života, koju smo živjeli.
A ovi najglasniji, koji kroje i prekrajaju, nama znanu povijest, uživali su u svim stečevinama pobjednika, solidariziraju se s navodnim žrtvama.
Mnogi su odrasli u kućama, poklonjenim stanovima, bivšeg sistema, imali bezbrižno djetinjstvo i besplatne škole, takav život donio im je super predispozicije, da danas budu ono, što danas, jesu.
A kako kod nas, nikada nisu brojke prave, svaka nova vlast pridoda, neke nove žrtve, tako ni brojke o stradalima, tada, ne drže vodu.
 Jer ako su svi poginuli 45 , kako onda, imaju toliko nasljednika, po Argentini, Kanadi, Australiji.
Od kuda se stvorilo, toliko povratnika, koji nam sada prodaju, neku novu istinu, o proteklom životu.
Poslije rata, ljudi, koji su preživjeli, bili su toliko siromašni, da cijelo selo nije imalo za autobusnu kartu iz Bednje u Ivanec, išli su pješice, a tamo neki, imali za brodsku kartu do Argentine, Kanade ili Australije.
Dok su naši preživjeli Zagorci, tražili gdje su pokopani njihovi mrtvi, počela su stizati pisma, iz tih dalekih zemalja, i to pisma, kako je tamo, naš zemljak, otvorio tvornicu i kako mu dobro ide.
Zemlja domaćin, izgleda prepoznala je talente iz naše zemlje, odmah im dala šansu, da ostvare, ono što u domovini, nikad nisu.
Domovina je ostala, spaljena, opljačkana, veliki domoljubi, odnijeli sve sa sobom, za neki novi solidni početak. U tom naletu osvetničke pobjedničke vojske, ipak su stigli napuniti džepove.
Sada nam u našoj državi, priče o tom vremenu, pričaju povratnici, iz tih zemalja, koji su navodno blagostanje ostavili iza sebe, a žrtvuju se u našem Saboru, da bi našu mladost podsjetili, na vremena iz mračne prošlosti, nametnuli se kao tumači našeg života, kojeg oni, nisu živjeli.
No, ti dani obilježavanja, tih nesretnih obljetnica su prošli, već sutra, imamo nove brige.
Saznanja o povijesti, neće osigurati plaće, koje su obećane, a nisu isplaćene, neće pomoći niti onima koji su ostali bez posla, u ovo teško vrijeme.
Nema donatora, domoljuba, da obnove škole, nema pomoći, da se poprave, porušeni domovi.
Na ono, što ljudi, između sebe skupljaju, što vade iz skrivenih pretinaca, koje su imale naziv” Crni dani”, čak i na to, država stavlja svoje šape, na donacije za opremu za male Palčiće, želi oteti dio, za sebe, za svoj opstanak i potvrdu, vjerodostojnosti.
Ništa nije sveto, ni grobovi mrtvih, ni tek rođena djeca, ni invalidi ni umirovljenici, u sve se može dirati, ako donosi korist, ako pomaže da opstane ista vlast, koja je postala strast.
 A ta je strast, postala pogubna, ostavlja iza sebe goleme rupe, u jednu, sve dublje tonu, oni kojima je iznenada, nestala egzistencija, propadaju u rupu koja se zove siromaštvo.
Druga je rupa, mračna rupa povijesti, u nju nas opet guraju, da se mrzimo, da se dijelimo, da se glođemo. Guraju nas oni, koji ne vide puta, prema naprijed, koji čame u nekoj svojoj zabitoj svijesti prošlosti, za koje vrijeme, nije teklo, koji još uvijek žive u 45.
 Licitiraju žrtvama, onog vremena, kao da mi nemamo drugog,
svojeg života. Kao da mi nemamo, svoje žrtve. Kao da nam ovo vrijeme,
nije donijelo dovoljno izazova.
Pustite nas, da živimo u svojem vremenu, da brinemo svoje brige, da svoju djecu odgajamo u svom vremenu.
I u cijelom svijetu, sve je više prosvjednika, sve manje poklonika, načinu rješavanja ove zdravstvene krize.
Sve više ljudi maršira ulicama, sve manje podržava restrikcije, sve je više onih koji traže pravo, na osobni odabir, između straha i prava, na život s rizikom, odabiru život.
Zatvaranjem starih ljudi, dobili smo puno, umrlih starih ljudi, njihova smrt iskorištena je kao mjera zastrašivanja, od stvarnog života, u kojem su oduvijek umirali, stari ljudi.
Oduvijek su stari bolesni ljudi, umirali prije, mladih i zdravih, a sada su nam to podvalili, kao opasnost, za opstanak čovječanstva.
I samo 3 mjeseca od zatvaranja, svih granica, otvaraju, se te iste granice, zovemo ljude u goste, bez obzira, koliko je staraca umrlo, tamo odakle dolaze. Dovoljno je da pokažu račun da su solventni, da su platili, a za sve ostalo, ćemo se mi, pobrinuti. Za njih će biti mjesta dovoljno, u našim bolnicama, dovoljno respiratora, ako zatreba, uvijek možemo, ponovo zatvoriti starce, ako se stanje pokvari, ako naiđe drugi, pa i treći val.
Pobrinimo se da nam krojači i manipulatori takvog načina života, zauvijek nestanu.
Između onih, koji siju strah od života, ustaša i partizana, vječno prisutnih ekstra domoljuba, birajmo normalne, jednostavne, neopterećene i poštene.
Ima ih!
Dragica Trumbetaš