Dok su jedni u pripremama proslave , drugi se pripremaju da pokvare…

Još jedna oluja  jučer i noćas je poharala Hrvatsku. Rušila je drveće, nosila krovove, tuča je uništavala usjeve, bujice su poplavile ulice.
Priroda nam pokazuje svoju ogromnu moć.
U Zagrebu opet bujice ma cestama ali i upozorenje da sve može biti drugačije.
Tamo gdje se očistilo, voda je otjecala, a zanemarena mjesta ponovo su plavila.
Sami građani ne mogu puno učiniti, službe zadužene za funkcioniranje grada u rukama su ljudi kojima je zadnja briga sigurnost grada.
Sa strepnjom se čeka jesen, početak škole.
Kako će se osigurati nastava, sigurnost djece, morao bi biti zadatak s apsolutnim prioritetom.
Neće oluja stalno dolaziti noću, niti se nastava u školama može dugoročno odvijati na daljinu.
Djeca trebaju svoje okruženje, nitko ne može zamijeniti učitelja jer roditelji rade kompromise, podliježu emocijama, popuštaju sitnim obiteljskim igricama i konačno i ne manje važno, moraju osigurati egzistenciju.
Prave obnove stradalih škola i nema, tu i tamo kakav moler, krpa rupe, nanosi boju no pravi radovi čekaju političare da donesu odluke.
Odluke bez novaca samo su mrtvo slovo na papiru, no vrijeme leti i jesen se bliži.
U očekivanju proslave borbene Oluje pobjede nad agresijom, još se uvijek borimo u vlastitim redovima sami sa sobom.
Dok su jedni u pripremama proslave, drugi se pripremaju da pokvare proslavu, i tako od obljetnice, do obljetnice.
Nema sloge ni u veselju a kamoli u tragediji.
Nikada manje solidarnosti među ljudima.
Kada će konačno u uzavrele glave doprijeti poruka da su svi ratovi gotovi, da predugo traje prebiranje po strašnim pričama koje je donio rat.
Život je krenuo dalje, no ljudi su ostali,tamo negdje i nema pomaka prema naprijed.
 Rodilo se puno nove nevine djece kojoj treba mir, kojoj treba mjesto za razvoj u atmosferi ljubavi, kojima trebaju sigurne škole, mirna i čista ulica koja vodi do škole.
Mnogo je ljudi napustilo našu zemlju, zaboravilo djetinjstvo i otišlo tamo gdje imaju kruh, morali su zaboraviti i ljepote doma i moraju učiti drugi jezik da bi mogli zaraditi, da bi mogli normalno živjeti.
Počnimo raditi na tome da toga bude sve manje, da nam djeca imaju gdje i s kim ostati, pjevajmo samo pjesme koje možemo  svi zajedno pjevati, pjesme koje veličaju ljepotu i ljubav.
Sutra je prilika za to, sutra proslavimo teško stečeni mir, dostojanstveno i dolično, jer mi smo samo sitni kotačići vremena koje prolazi, na nama je da ti kotačići nikada više nemaju krvavi trag.
Nismo krivi za rat, no on je prošao, a da bi ga mogli zaboraviti, moramo slaviti mir.
“Svaki rat je dobiven samo onda ako nije nikada započeo” , rekao je jedan pametan čovjek, dok smo mi bili još malena, nevina, djeca.
Nama nije bilo suđeno, morali smo to proživjeti, no ne želimo to našoj djeci, ni danas ni sutra,ni nikome, nikada više.
Vratimo solidarnost u naše živote, ona će pomoći da brzo i odlučno krenemo, konačno naprijed.
Pomozimo i prirodi, priznajmo da je ona gospodar,
možda bude milostiva, nagradi nas ljepotom i skladom, jer zauvijek vrijedi ona poslovica koja smo dobili u nasljeđe, koja se provlači i dolazi s kotačićima vremena :
  “Dobro se dobrim vrača!”
Dragica Trumbetaš