Djeca rata…

Bili smo mladi

I tako razuzdani, veseli tek stasali.

Ako vam itko kaže da smo glavu

Spustili, lažu vas.

Sami smo se odlučili da nema bježanja,

Gledali smo smrti u oči, nismo se lagali,

Nismo se bojali nikoga ni ničega.

Možda nesvjesni svoje mladosti, nevinosti,

Nesvjesni ipak da ostavljamo svoje djetinjstvo

Bespovratno nepopravljivo, pa i dio mladosti.

Da li se mi danas poznamo međusobno

Među tisućama sličnih nam,

Ne znam, ali znam da i onda i sada nismo

Postavljali pitanja, ipak, bila je to 91. Godina.

Godina u kojoj smo se i mi. kao i mnogi odrasli

Morali odlučiti, ostati ili otići,

Da li svoje gradove napuštati Domovini leđa

Okrenuti, ili biti dio svega, dio našeg rata

Kako su se odrasliji od nas nazivali, rame uz rame,

Brat uz brata ili sestra uz brata.

Pa tako smo i mi djeca postali, Dragovoljci Domovinskog

Rata, dio vas, Domoljuba i pravih Hrvata.

Mnogi nas danas 20 poslije žele zaboraviti, skloniti,

Baš kao da nas i bilo nije,

Ali to se ne će dogoditi sve dok je ikog od nas i naše

Lijepe domovine.

Nije nam bilo teško ostaviti djetinjstvo i mladost, dati vam sve,

Pa neka ni tebi, Domovino, danas teško ne bude

Biti ponosna na svakog svog junaka pogotovo na nas

Djecu Domovinskog rata.

Jer ne želimo ni da nas zaborave, Maloljetne Dragovoljce

Svoje Domovine.

 

Jadranka Balatinac