30 godina kasnije: 2 „moja“ – Asanović i Dayak…

“Srbi su lud narod”, reče svojedobno jedan psihijatar, Srbin

“Nismo ni mi, Hrvati, pripametni”, ponekad znam reći ja…

ponekad…

ponekad i češće…

….

18.10.2020.

….

https://www.index.hr/sport/clanak/dan-kada-je-drazan-jerkovic-jedva-sakupio-14oricu-koji-su-htjeli-nositi-sahovnicu/2222602.aspx

 

“Danas je Hrvatska aktualni viceprvak svijeta, reprezentacija puna svjetski priznatih i poznatih igrača. Na današnji dan prije 30 godina njen izbornik je za njenu prvu utakmicu jedva sakupio igrače koji su htjeli i smjeli igrati za Hrvatsku.

Povodom utakmice Hrvatska – SAD (2:1), odigrane 17. listopada 1990., prisjećamo se manje glamuroznih i bogatih, ali puno ponosnijih i čišćih dana, kako ove države, tako i njene nacionalne nogometne momčadi.”

….

Ma šta „manje glamuroznih dana“… uvijek je bilo i glamura i spektakla, ko je znao i umio;

Slušaj ‘vamo:

….

Stanovnikom Splita, pa tako i „građaninom“ „najlipšeg grada na svitu i okolici“, postah 1975-te, nakon šta sam se „spustio s brda, niz brdo“.

Tako bi ovi uzmorski, „Građani“, rekli za nas, „Vlaje“, „da smo se spustili s brda“, mi, Vlaji.

Tako bi zvali nas, „Vlajima“, tako bi rekli za nas koji bi se doselili iz nekog od okolnih sela, zagorskih-izabrdskih sela, sela iz kojih se ni ne vidi more, niti ga se može oćutiti mirisom.

Tako bi rekli za nas koji bi došli u „njihov grad“, naseliti „njihov grad“, „narušiti sklad njihovog gradskog života“, a svi oni, gle čuda, bili bi uglavnom isti takvi došljaci, „spuštajući s brda“, ili „doplovljavajući s otoka“, samo koju generaciju ranije.

Ti drugi, „doplovljavajući s otoka“, tj otočani, se pak nazivahu i nazivaju „Bodulima“.

Tako u gradu postojaše (pa i dan danas tako) najmanje 3 kategorije stanovnika:

„starosjedioci“ iliti „Građani“, pa rečeni Boduli, pa mi Vlaji. Ako ćemo bit dosljedni, valja tu uračunati i tadašnju značajnu manjinu oficira JNA i njihovih obitelji naseljenih najgušće u splitskom kvartu Blatine.

Ja sam se, dakle, spomenute godine, nakon završetka osnovne škole (OŠ), „spustio niz brdo“,

iz mog sela Blata na Cetini (BnC, u kojemu je most preko Cetine na oko 200 mnv, kuće u mome zaseoku su na oko 260 mnv, čuka-brdo iznad naših kuća, Steklić, ima vrh na 331 mnv), koje je udaljeno od Splita cca 40 km, te tako i ja postadoh „građanin“ (te tako, također, „spuštajući se s brda“, dođoh na splitsku Rivu, na 0 (nula) mnv, ili, preciznije, na oko 1 mnv).

Moja ulica na splitskim Gripama (tako se zove moj kvart, Gripe, inače graniči sa već spomenutim „oficirskim“ Blatinama) zvala se tada „Ulica XX divizije“, danas je to Osječka ulica.

A, evo, ovo je moja „mikroulica“, kao dio te sada Osječke ulice, kao odvojena „slijepa uličica“ glavne ulice-prometnice, „mikrosredina“, „dvorište“, okruženo stambenim zgradama, sve pripadaju istoj, tada XX divizije, danas Osječkoj, ulici.

Gdje je to točno u Splitu, lako će se prepoznati na drugoj fotki.

 

 

Na drugoj fotki, malo desno od ove zgrade na kojoj je veliki grb Hajduka, pa pri vrhu fotke,

zgrada-neboder (12 katova) sa narančastim balkonima posred zgrade, e to je moja zgrada.

Na prvoj fotki to je ova zgrada skroz desno, gdje se trenutno na drugom katu suši roba.

Posred ovog „dvorišta“ okruženog zgradama vide se garaže, odmah do njih desno je ogromna trafostanica. Na garažama i platou do trafostanice danas se parkiraju auti.

No, tada se nisu parkirali. Tada je to bilo naše „bojište“, naše – nogometno igralište.

….

Kad sam se ja doselio u ulicu bilo nas je krcato ovakvih ko ja, i Vlaja, i Bodula, rijetko i pokoji „Građanin“, no puna ulica nas mladih željnih baluna, a balun brzo poveže i totalne neznance.

U zgradi skroz lijevo živio je tada, jedna od istinskih legendi Hajduka, Dražen Mužinić, zvani Frfa.

U zgradi posred fotke živila je buduća legenda i Hajduka i Hrvatske reprezentacije.

U zgradi skroz desno, rekoh, nastanio sam se ja (isto „buduća legenda“… samo, ne mogu se baš točno odrediti čega baš…);

U mojoj zgradi živio je još jedan lik iz „nogometne branše“, lik je moja generacija, evo i danas sam ga vidio ispred zgrade (sad su mu tu samo majka i sestra), hoda skroz pogrbljen, „sašilo ga“, lik je bivši direktor Hajduka, lik je doktor nogometa, lik je Fredi Fiorentini, vrlo vjerojatno njega se ubraja u kategoriju „Građanin“, dok svi mi ostali nogometaši iz naše ulice uglavnom smo – Vlaji.

….

„Ćele“ su mu zvali brata, koji je bio moja generacija, a on, 5 godina mlađi, bio je vječno ošišan baš „na ćelu“, ono na 1 mm… pa su, čini mi se, kasnije tako, „Ćele“, zvali i njega… „Ćele mlađi“;

Mi ostali, malo stariji, prolazili bismo mu rukom preko glave, ono, „daj đir“, da osjetimo kako to bocka, ta ćela na 1 mm, ćela tog izrazito tamnoputog malog izražajnih-izbačenih usana, koji je vječno bio s balunom ispod ruke. I ne samo ispod ruke, nego i ispod noge, na nogama, oko nogu.

Kad ga vidiš jednom, ne moš ga zaboravit, to je takav lik, takva pojavnost. Upamtljiva.

Tada, kad ne bi znao odakle je, lako bi mogao zaključiti da je to „neki mali cigo“, tako je izgledao,

tako je bio različit.

A još kad ga vidiš šta i kako radi s balunom, tehnicirao je „na nogu“ „nemoguće vješto i dugo“,

neviđeno do tad, nedostižno za sve nas ostale, pa i budućeg doktora nogometa.

….

Ja se sad ne mogu dosjetiti, sad ne mogu dokučiti, kako se to dogodilo, kako je do toga došlo,

kako se organizirala ta utakmica… ali da se odigrala te da je to bio spektakl – nema dileme.

Odigravalo se to na našem „bojištu“, na ovim garažama i platou do trafostanice, a on se pojavio „dresiran“ samo tako: došao je igrati u ćaćinim bijelim perlon mudantama, koje su mu bile do gležnjeva, gotovo do poda. Ako sam ja tada bio 16-17-godišnjak, on je bio 11-12-godišnjak.

Ništa su oni filmski mali crnci po njujorškim četvrtima, koji dođu na košarkaška igrališta u prevelikim dresovima… on je izgledao još „strašnije“. To je bio cirkus samo takav.

Cijela ulica, na sve ove 3 zgrade na fotki svi prozori su bili otvoreni, ljudi načičkani-natiskani

na prozorima, svi su čuli da se odvija spektakl, svi su željeli i vidjeti taj spektakl.

I vidjeli su ga, a glavna zvijezda spektakla bio je on, „Ćele mlađi“, Aljoša Asanović.

Svi mi ostali, i njegov brat „Ćele stariji“, i budući doktor nogometa, i ostali manje znani, bili smo samo pomagači-dodavači u predstavi koju je izvodio on, buduća zvijezda i Hajduka i Hrvatske reprezentacije (Frfa, malo starija zvijezda-legenda Hajduka, tada nije igrao s nama).

Šteta šta nema, ako ne filmskih, ono barem foto zapisa tog događaja, te utakmice, tog cirkusa.

Čovjek, taj „Ćele mlađi“, je bio iznimno talentiran za zabavu, bio je, kako se klišejski kaže,

„rođena zvijezda“. I postao je zvijezda. Zasluženo.

….

Početni, linkani, članak kaže da je Dražan Jerković tada, prije 30 godina, „jedva sakupio 14-storicu koji su htjeli nositi šahovnicu“.

On, „mali cirkusant iz moje ulice“, bio je jedan od njih. Evo ga, prvi u nizu:

 

 

“Posebno su se istaknuli Zoran Vulić i Aljoša Asanović.

Vulić je jedini tada standardni reprezentativac Jugoslavije koji se spremno odazvao pozivu da nastupi za Hrvatsku bez obzira na to što je tako mogao ostati bez mjesta u reprezentaciji Jugoslavije, dok je Aljoša Asanović predsjednika francuskog Metza, u kojem je igrao, zamolio da mu “posudi” privatni avion kako bi mogao doći u Zagreb na utakmicu. Zasluženo je nagrađen prvim golom za Hrvatsku pred 30 tisuća gledatelja,…”

….

HRVATSKA – SAD 2:1

1:0 Asanović (29), 2:0 Cvjetković (33), 2:1 Dayak (80).

….

Kao šta se vidi, oba naslovna “moja” bili su i strijelci na ovoj povijesnoj utakmici,

Asanović prvog povijesnog za Hrvatsku, Dayak prvog povijesnog kontra Hrvatske.

E, sad idemo detektirati-obraditi ovog drugog “moga”, Dayaka, idemo se pozabavit njegovim slučajem;

….

Jučer, 17.10.2020., baš na dan tematizirane obljetnice, zove mene rodijak iz ZG,

isto Dajak kao i ja, didovi su nam braća, dakle poprilici jednako smo zainteresirani za temu,

on ima nekog priku na HTV, pa je imao dojavu, pa me obavještava da će navečer biti zanimljiv prilog na HTV, pa da to ne propustim…

Eto, tako sam i ja “imao dojavu”, da igram na sigurno, fix, “bit će nešto”;

Bacim oko na program HTV, tamo su stajale 3 najave na temu, sukcesivne, tj u kontinuitetu:

HTV2, 20:05, 30. obljetnica utakmice,

HTV2, 20:34, Hrvatski san, dok. film,

HTV2, 21:30, Snimka utakmice (skraćena),

Iiiiiiiiii – odgledam sve to…Iiiiiiii – ništa..!! Nigdi ništa od najavljenog priloga..!!

A dojava za “igru na sigurno” je bila rekla:

da će HTV te večeri, tijekom tog prigodnog programa, navodno, otkriti da rečeni američki Dayak JEST naše gore list, tj da JEST potomak naše loze, nas Dajaka..!!

No, takvo nešto NIJE bilo prikazano na HTV, ni kroz ijedan od ova 3 dijela programa,

Tako ostadosmo “paf” svi: i ja, i rodijak u ZG, ali i ovaj dojavitelj sa HTV, jer i on je bio uvjeren

da će biti prikazan dokumentarni film u kojemu se događa upravo to, najavljeno;

ALI… taj film nije bio prikazan…

Pa smo se čudili, a di i ne bi:

kakav li bi tek to “šlag na tortu” bio, da u jednoj ovakvoj povijesnoj priči, da u prvoj novopovijesnoj utakmici Hrvatske reprezentacije, baš kontra vodeće svjetske sile, USA, s druge strane, u toj nasuprotnoj reprezentaciji, imaš igrača baš hrvatskih korjena… i baš taj igrač zabije prvi gol kontra Hrvatske reprezentacije..!!

Svi strijelci na utakmici – Hrvati..!!

Iiiiiiii – Hrvatskoj televiziji takvo nešto “nije dovoljno zanimljivo”..!!??

Ni s aspekta hrvatske dijaspore, ni s kulturološko-turističkog aspekta, niti sa sportskog aspekta, niti sa ijednog drugog aspekta..!!??

Ništa..!!

….

U međuvremenu sam ja malo gugnuo (wiki):

“Troy Dayak (Walnut Creek, Kalifornija21. siječnja 1971.) bivši je američki nogometni reprezentativac. Cijelu karijeru igrao je središnjeg braniča u Major League Soccer.

Za američku reprezentaciju odigrao je 10 utakmica, a jedini pogodak postigao je Hrvatskoj 17.10.1990.,

Zagrebu, u prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije od uspostave neovisnosti, u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1.

Nastupio je i na XXV. Olimijskim igrama u Barceloni 1992. godine s američkom reprezentacijom do 23 godine.”

Dakle, moj potencijalni daljni rodijak bio je i – olimpijac,

Pored toga, “stanovnik je” Kuće Slavnih svojih Potresa (Zemljotresa) iz San Josea, a pronašlo-otkrilo se da mu nogomet igra i kćer, Adaurie Dayak (i to na poziciji napadača, F-forward) te da joj se majka, dakle njegova-Troyeva žena, zove Karen

(PERSONAL: Parents are Troy and Karen Dayak…Father Troy played for the U.S. National Team in 1990-91 and in the 1992 Summer Olympics…He also played central defender for the San Jose Earthquakes and several other indoor and outdoor professional teams in the Bay Area prior to retiring in 2005.)

 

….

Još smo mi mozgali o tome čiji potomci bi oni mogli biti.

Prema istraživanju jednog umirovljenog profe iz mog sela, prvi zapisani spomen riječi kao

“Dajak” nalazi se u zapisu iz 1477., odnosno da je zapisano “ime Ivana sina Dajaka”.

No, valja imati na umu da su se prezimena, u funkciji-uporabi kao danas, pojavila tek početkom 17. stoljeća (oko-nakon 1600-te).

Jedan drugi moj rodijak temeljito je istraživao povijest našeg prezimena, pa je, prema dostupnim-pronađenim izvorima, došao do zaključka:

svi Dajaci koji postoje, igdje, potječu iz 2 lokaliteta-sela: ili iz našeg sela, BnC, ili iz Ciste Velike.

Razdaljina, “zračna udaljenost”, ta dva lokaliteta je tek nekih 10-ak km. Između njih je Cetina.

Pored toga, došlo se do spoznaje da je i to sve jedna te ista loza, isto podrijetlo.

Dakle svi postojeći Dajaci smo od iste-jedne loze, svi smo neki daljnji rodijaci.

Slijedom toga, i ovi američki Dayaci, ako se pokaže da su potekli od Dajaka, su također naš

neki daljnji rod.

Inače, prema rječniku stranih riječi, sama riječ “dajak” je turcizam, u značenju: stup, potporanj;

….

Jedna moja prijateljica dosjetila se, temeljem mojih priča, pa dometnula da to nije možda Antić ostavio “štagod usađeno” tamo..!?

A, Antić je već spomenuti brat moga dida, odnosno did ovog rodijaka u ZG, on se svojedobno

bio otisnuo preko bare, u Ameriku, čini mi se baš u Kaliforniju, pa je radio u tamošnjim rudnicima

“od jutra do sutra”, pa je uvidio “da to više nema smisla tako”, pa se nakon par godina i vratio.

Po povratku dao je znakovitu izjavu, koja se prepričavala i ostala upamćena kao pouka:

– Unda, da se ovde, u nas, radi ko u Americi – i ovde bi bila Amerika..!!

….

Ja sam se također “malo igrao” na račun našeg prezimena:

dok sam “skitao po svijetu”, tj bio sudionik u 3 mirovne misije, na 3 kontinenta,

uporno sam koristio svoje prezime onako kako ga mi pišemo, Dajak,

dakle nisam ga prilagođavao ni engleskom ni ikojem drugom pisanju-izričaju,

kao šta neki drugi jesu… pa je npr Bugar svoje Stojanov pretvorio u Stoyanov,

pa on tako ni nije imao problema s tim kako ce mu ono biti čitano, izgovarano,

svi su mu ga izgovarali baš i kako treba: “stojanov”

dok, naprotiv, ja jesam imao “izvjesnih problema” s tim,

pa mi je prezime znalo biti izgovarano kao “dađak” ili “dadžak”…ili “dejđak”,

to tako u okružju govornog engleskog jezika,

ili čak i kao “dahak”, u okružju govornog španjolskog jezika,

(pa eto, za one koji nisu znali, kao šta mi onomatopeju smijeha pišemo kao: ha ha ha,

tako španjolci (korisnici-govornici španjolskog) svoju pišu kao: ja ja ja);

….

Konačno, dolazimo do kulminacije ove priče, ove potrage u “slučaju Dayak”;

Dobivam danas link na taj “pravi film”, taj drugi dokumentarni film, koji sadrži ono

šta smo mi očekivali viditi na HTV, a kao šta rekoh vidili nismo

https://fenix-magazin.de/video-prije-bronce-i-srebra-veliki-film-o-hrvatskom-nogometu/

“To je film koji je trebao ići, zašto nije ne znam… o Troyu Dayaku je nakon 47:20min”

šalje meni link i piše isti “dojavljivač”, tj rodijak iz ZG,

….

Dakle,

odmah da odgonetnemo ovo “zašto nije ne znam”, jer u ovom linkanom članku, koji daje i prikaz rečenog novog filma, “uredno” stoji:

“Ovaj film će vam svima pokazati i dubinu poremećaja u društvu ako ga usporedite s uratkom Andreja Maksimovića, koji je otkupila HTV, pri čemu su vrijednosti neusporedive, a kriteriji indikativni. Vrijedi pogledati i zastati.”

Dakle,

HTV je otkupila sinoć prikazani film, “Hrvatski san”, od nekog Andreja Maksimovića,

pa je taj i prikazan,

HTV nije otkupila ovaj film, “Prije bronce i srebra”, pa zato ni nije prikazan,

Aaaaaaa – kolika je razlika između ta dva uratka-filma zbilja je uočljivo i indikativno

(“pri čemu su vrijednosti neusporedive, a kriteriji indikativni. Vrijedi pogledati i zastati.”)

da zbilja vrijedi zastati… i upitati se:

-Nije li na sličan način HTV postupila u prigodi obljetnice Oluje, kad nije prikazan najbolji dosad

snimljen dokumentarni film o Oluji, film Nikole Kneza, “Operation Storm”, dakle snimljen na engleskom jeziku te je imao zapažene uspjehe u inozemstvu

ali za HTV očito “nije dovoljno dobar ni zanimljiv”..!!??

-Ne postupaju li slično i druge hrvatske institucije, pa financiraju filmske i ine uradke izvjesnih

Dane B. (HAVC) i Nemanje C. (Rijeka, EPK2020), “sve to baš u interesu hrvatske kulture, tj općem hrvatskom interesu”, pače uradak ove Dane B. žele nametnuti kao obvezni sadržaj u školski kurikul..!!

Da ti pamet stane..!!

….

Uglavnom, ovaj novi film, “Prije bronce i srebra”, zbilja baca novo, zbilja rasvjetljavajuće svjetlo i daje odgovore:

– priča Troya Dayaka je od 47:16 do 50:27 (film ukupno traje 59:27)

priča Troya Dayaka potvrđuje pretpostavke da on JEST potomak naše loze, nas Dajaka,

 

 

E, sad…

Sad bi valjalo odgonetnuti malo više detalja,

prvenstveno: tko su bili njegovi baka i djed, te odakle su se otisnuli preko bare, u SAD,

prema svemu šta mi znamo – nisu iz našega sela, BnC,

Dobih i jednu njegovu mail adresu… pokušat ću saznati više…

….

Na kraju, ne mogu da se još jednom ne osvrnem na ovaj novi film, na emocije koje nudi i traži;

Ko može viditi ovog Ivana Joe Opačka, bivšeg golmana kluba Croatia Toronto, kako plače,

kako plače stariji čovik kad govori o tim trenucima nastojanja i borbe da se šahovnica pojavi

u javnosti, na sceni, kao dres… na igračima Hrvatske reprezentacije,

da se njihov trud provede u djelo, da zasvira Lijepa naša…

ko može viditi njegove suze, a da i njega ne stegne u grlu..!!??

Možda samo oni gelipteri na HTV..!!!!

(“gelipter”, definicija: “onaj koji nije uspio, koji je nevješt, koji je neznalica i sl.”

u dijaloškim situacijama zamjenjivao bi izraz: dragi moj, loše si napravio, loše ti se piše)

 

Ivanko Dajak