Quo vadis Hrvatska ?

Evo, prvi krug izbora za predsjednika/predsjednicu Hrvatske je za nama. Bio je po mnogo čemu specifičan, ali ostat će zapamćen po tri posebnosti.
Prvo, ostat će zapamćen po neviđenom linču na aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Primjerice, na Whatsappu svaki dan smo primali na desetke pogrdnih poruka, slikica i filmiča kojima se ismijavala Kolinda, i to samo ona. Svi su drugi kandidati bili pošteđeni podsmjeha i uvreda. Iako se mnoge loše stvari i ponašanja obrazlažu kao dio predizborne kampanje, u ovom se slučaju prešla granica dobrog ukusa, ona tanka ali važna ljudska granica koju nije lijepo prijeći. Sve to pomalo miriše na onu staru divide et impera jer su uvrede pljuštale sa desnice i ljevice, ali gđa. Kolinda je ipak prošla u drugi krug i sad je nastao muk,,, tišina, kao da je sve gotovo, a nije. U takvom ozračju prvog kruga relativan pobjednik bio je Milanović, a moralni pobjednik, Škoro.
Drugo, što je bilo zanimljivo, je da su svi troje vodećih kandidata prvog kruga posve promašili svoje slogane. Primjerice, Milanović je istupio u javnost sa „Kandidat sa karakterom“, ali kojim karakterom, karakterom kandidata koji se kandidira za predsjednika, kako sam kaže, „slučajne Hrvatske“ kojoj će On donijeti pomirbu? Koju i kakvu pomirbu? Ali o tome malo u nastavku. Predsjednica Kolinda, poslužila se sloganom „Hrvatska zna“,,, hm, ma tko joj je podvalio taj slogan? Pa svi znamo da Hrvatska ne zna, jer da zna ne bi bila tamo gdje je, ne bi bila na začelju tranzicijskih ekonomija Europe i ne bi se gušila u korupciji. A Škoro, krenuo je u kampanju sa „Sad ili nikad“, posve naivan slogan, jer promjene koje je On zagovarao ne ostvaruju se kroz njega, kao eventualnog predsjednika, nego kroz politički sustav, i to korak po korak. A On, sa zaista visokim postotkom birača, sad ima moralnu obavezu formirati novu stranku i pokretati promjene koje zagovara, i to postupno, putem političkog sustava. Dakle, nitko nije imao potrebnu kvalitetu izbornog stožera!
I treće, ovi su izbori iznjedrili istinu o Hrvatskoj, koja, HDZ i SDP, stavlja u drugi plan, kao i kandidate koji su istaknuti po stranačkom ključu. Ovi su izbori potvrdili tezu o postojanju dvije Hrvatske, prva koja se temelji na Domovinskom ratu i ona druga koja se temelji na zlotvoru Titu kao velikom vođi i pozitivcu. Dok smo vodili Domovinski rat, da bi se konačno izbavili iz srpskog komunističkog jugo-ropstva, ta se druga Hrvatska prikrivala i čekala ishod rata, i sad sve snažnije istupa u javnost. Poradi te hrvatske nacionalne dvojnosti koja sad sve više isplivava na površinu, srpski predsjednik Vujčić sa pravom kaže: „bre ne govorite mi o agresiji Srbije na Hrvatsku“, jer je za njega to bio samo građanski rat unutar njegove srbo-Jugoslavije. A mi tu povijest, koja je jasna ne samo u Hrvatskoj nego i u svim svjetskim krugovima, ne rješavamo i na taj način dajemo osnovu za otklon Srbije od istine Domovinskog rata u Hrvatskoj. U svemu tome, da stvar bude gora, ne samo od strane Srbije nego i unutar Hrvatske, od strane tih jugo-nostalgičarskih krugova, svaki pokušaj patriotskog hrvatskog izjašnjavanja proglašava ustaštvom. Kao rezultat aljkavog odnosa hrvatske vlasti prema svemu ključnom za stabilnost i mir u Hrvatskoj, a što je davno trebalo riješiti, posve je jasna hrvatska unutarnja podvojenost. Stoga se ne treba čuditi da se javlja i sotoniziranje Domovinskog rata od strane jednog dijela građana u Hrvatskoj, i to već po masi nezanemarivog dijela koji sad sa takvim mišljenjem podržava, svom anti-hrvatskom svjetonazoru, sebi bližeg kandidata. Eto, to je ono što se dešava kad se problemi promptno ne rješavaju i kad se ne oblikuje država po obrascu pobjednika, po obrascu i razlozima Domovinskog rata, po obrascu građanske, kršćanske europske države.
Ali nije to sve. Ovo ozračje u kojem se oblikuju dvije Hrvatske iniciralo je javljanje pojam ustaštva i ustaša pa je zanimljivo vidjeti kako izgleda u Hrvatskoj tema pod nazivom „ustaša“. Ne samo što je korištenje tog pojma neistinito i neuljudno, jer obzirom da više nema ustaša, a ni partizana, jer su ostali samo kao povijesna kategorija koju je potrebno definirati i riješiti, njihovo jezično korištenje uvredljivo. Dakle, što reći na takvo zločesto izjašnjavanje nego samo ono što čista logika kaže, a to je odgovor na pitanje „tko danas vidi ikoga u Hrvatskoj kao ustašu?“ Tko ga vidi? Po logici stvari vidi ga onaj kome je u srcu šubara sa mrtvačkog glavom, dakle četnik. Prema tome, ako u Hrvatskoj netko vidi ustaše, znači da ima i četnika! Mislim da je tih gluposti zaista dosta i barem iz pijeteta poginulima u Domovinskom ratu ne ponašajmo se budalasto nego budimo ponosni na svoju hrvatsku nacionalnost. Uz pomoć ponosa na hrvatski nacionalni identitet gradimo ono što je najvažnije, gradimo svoju državu Hrvatsku, državu hrvatskog naroda kao i niza manjina koje joj daju bogatu kulturološku ljepotu. Stoga ne vrijeđajmo se međusobno nego razvijajmo posrnuli sustav obrazovanja, posebno onog uništenog visokog obrazovanja, i to u području ekonomije i prava. Otklanjajmo nedaće kao što su korupcija i nepotizam, a koje se vrlo lako mogu otkloniti uz malo znanja i uz mnogo političke volje, a kad nema političke volje onda govorimo o uređenoj korupciji.
Dakle, ostala su sad dva kandidata za predsjednika Hrvatske države, pa iako je njegova, predsjednikova, zakonska moć slaba, njegov izbor 5. siječnja 2020. ipak relativno jasno daje odgovor na quo vadis Hrvatska, a taj put hrvatske budućnosti određujemo mi, hrvatski birači. Mi sad odlučujemo hoćemo li se približavati nekoj novoj „Jugi“ ili ćemo pak graditi našu Hrvatsku, Hrvatsku koja je sada bremenita nizom problema, od kojih ne smijemo bježati nego ih rješavati, jer Hrvatska je jedina naša domovina, druge nemamo. Ostaje na svima nama da odgovorimo na to pitanje, a sad su tu Kolinda i Milanović. Ali izborom jednog od njih nije to kraj nego početak, jer svi želimo promjene, samo ostaje pitanje tko i kakve promjene. Izbor jednog od njih indikativno ukazujemo gdje idemo, naprijed ili natrag. Svakako, narod sad jasno poziva sve političke leadere, na promjene, kako od strane Škore i njegove nove stranke, tako i od strane HDZa i SDPa, kao i od onih malih, jer svi su dio užarene političke scene Hrvatske.
Ali kakve nam to promjene nude kandidati? Kolinda se zaklinje u Domovinski rat, vjeruje u Hrvatsku koja zna, podržava naše Vatrene i svim se silama trudi pokazati ljubav prema Hrvatskoj. Koliko je u tome uspjela vidjet će se. Uz to, njen je rejting na vanjskoj političkoj sceni impozantan, što je za malu, novu državu Hrvatsku jako važno i prevažno. Sa druge strane, Milanović nudi pomirbu prošlosti i sadašnjosti, odnosno pomirbu partizana i dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata. Teško je zamisliti kako to on misli, ali jasno je da on nudi relativizaciju partizanskih i komunističkih zloćina, po sistemu „zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti“, i na toj osnovi gradio bi nekakvu pomirbu sa svime što je bio razlog Domovinskog rata. Ipak, ta je „prošlost“ kao i patnje mnogih u komunizmu trajala pet desetljeća. Dakle, nudi neku čudno pomirbu koja ignorira istinu o ropskom statusu Hrvatske u Jugoslaviji, kako onoj od 1918., tako i u onoj komunističkoj. Pitanje je nudi li On istinu o statusu Hrvata koji nisu bili svoji na svome od države SHS, a zatim u komunizmu, kada je u Ustavu SFRJ pisalo da: Srbi i Hrvati zajedno upravljaju Hrvatskom, pa je zato uvijek barem jedan Srbin morao biti na ćelu Hrvatskog Sabora. Sa hrvatske, današnje pozicije gledanja, ta je istina veoma uznemiravajuća, neprihvatljiva i nezaobilazna kao spoznaja za kritiku i osudu,,, ne ponovilo se. Siguran sam da ne želimo toj opciji biti niti u primisli, ni teoretski, a ni praktično. Moguća je samo pomirba, ali samo ona koja se temelji na istini o prošlosti, uz provedbu lustracije i jačanje građanske Hrvatske koja je kao i sve države Europe sekularna država (što nije potrebno spominjati), ali sa uvažavanjem katoličke Crkve u Hrvata. Treba istaknuti da je pozitivna činjenica da se i druge crkve žele prilagoditi hrvatskom načinu života, pa eto, imamo sad i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a svi koji dišu i žive hrvatski život dobrodošli su, te imaju pravo reći da je Hrvatska njihova domovina. Uz svo uvažavanja vjerske različitosti u Hrvatskoj, Hrvatska je katolička crkva jedan od stupova temeljaca hrvatskog nacionalnog bića i državnosti. Ono što je najvažnije je da se kroz uvažavanja različitosti, ali i prije svega poštivanjem hrvatskog sebe, gradi Hrvatska. Time se ujedno negira onaj loši pojam, „suživot“, koji mnogi političari rado koriste, a ne znaju što on znači. Ali o „suživotu“ i njegovom značenju, drugom prilikom.
Dakle, razmislite o Hrvatskoj i njenoj budućnosti, te izađimo na izbore i odlučimo u kom ćemo pravcu, sa Kolindom i nadom za naprijed ili pak sa Milanovićem i korakom natrag prema Jugi. Nema osude nikome, nema imperativa prema nikome, sami biramo, sami odlučujemo o svojoj budućnosti 5. siječnja 2020.,,, dobit ćemo predsjednika ili predsjednicu kakvog/kakvu zaslužujemo.
Bog nam pomogao. Uz napomenu jedne mudre misli i istine „ako osuđuješ ljude, tada nemaš vremena voljeti ih“ (sv. Majka Tereza), a sve hrvatske ljude kao i državu Hrvatsku treba voljeti.

Autor: Skipper