Da ne bude prekasno…

Na temu pisanja ovoga artikla navelo me održavanje zadnjeg glasovanja u Švicarskoj,
ali neću sada govoriti o tome glasovanju. Meni je namjera, potaknuti nešta drugo.
Naime, rado poslušam ili pogledam i poneku našu emisiju ili na društvenim mrežama
procitam što se događa u moje dvije domovine Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa
dobijem dojam da je društvo u raspadanju, ali i kada dođem u posjetu pa u
razgovarima ili samo slušajući razgovore nepoznatih ljudi na nekome mjestu, mogu
zaklučiti, kako nam je društvo postalo beznadno, kako sve propada, kako je velika
korupcija, kako sa svog ognjišta u svijet sa cijelim obiteljima odlaze i ljudi koji imaju
zaposlenje, a kamoli oni koji ga nemaju. Tako gradovi, pogotovo sela ostaju prazna.
Nije mi čudno što odlaze nezaposleni, ali kada odlaze i oni koji imaju radno mjesto pa
ogorčeni govore da se nikada više neće vratiti, morali bismo doista svi ozbiljno zamisliti
se nad problemima koji su zahvatili naše krajeve. Moram kazati da mi je žao, što kako
u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini postoji toliko negativnosti, jer iako gotovo
četrdeset godina živim u inozemstvu, Hrvatska i BiH su domovine koje su me iznjedrile
i ja ih obje volim. Zbog toga ne mogu, a ne biti tužna i ne zapitkivati sebe i druge. Zašto
nam se događa, da nakon onolike euforije poslije domovinskoga rata, dođemo na
ovoliku količinu, pa usudila bih se kazati depresije u društvu? Zašto te dvije države,
umjesto da postaju bogatije, naprednije, postaju sve siromašnije? Je li baš sve odraz
korupcije? Je li nekome u interesu da tako i bude ili je sve što se događa, odraz
nesposobnosti vladajućih da upravljaju kako treba? I tako, u nedogled bih mogla redati
pitanja koja započinju sa, Zasto, Je li, itd. Ali kao ni mnogi drugi, nemam ni ja
odgovore.
Nisam pravnik niti političar, pa ne mogu govoriti o mnogim stavima, ali kao netko tko
dugi niz godina živi u zemlji s dugom tradicijom demokracije i svjedočim kako u toj
drzavi postoji i provodi se vizija za budućnost, ali kako je drušvo općenito dinamično,
pa dolazi do nepredviđenih situacija zato Švicarci permanentno razvijaju i nove vizije
čija ispunjenja dovode do boljitaka društva, jer društvo može ići naprijed jedino ako se
osluhuje što se događa i prema tome ide u izazove.
Zadnjih godina i u Švicarskoj se osjeti nezaintersiransot mladih za uključivanjem u
društvene aktivnosti, a pogotovo u politiku. Razlog je i to što je dugo bilo stabilno
ekonomsko vrijeme i mladima su bile važnije druge ugodnosti u životu, ali i ova
situacija sa corona virusom je pokazala da ništa više nije sigurno, pa se treba štošta
mijenjati. Srećom ima takvih koji su uvidjeli, kako mlade treba uključiti da vise aktivno
sudjeluju u izazovima današnjice te u ime budućnosti, a znamo da na mladima svijet
ostaje, pa i meni se nametnulo pitanje. Što treba biti učinjeno da i naši mladi ne padnu
u depresiju, a time u totalnu dezinteresiransot društvom u kojemu žive? Ako izgube
kompas, a ne bude nikoga voljnog da kormilo broda kojim plove, okrene u pravome
smijeru, neće završiti dobro, jer mladi će još češće odlaziti u nepoznato i neće više
znati niti htjeti vratiti se na obrasle puteve koje su njihovi roditelji prestali krčiti, a onda
su uzalud ginuli naši branitelji koji su zdušno vjerovali u bolje i pravednije društvo od
onoga u kome smo desetljećima živjeli. Možda se nekima i sviđalo drušveno uređenje
u komunizmu gdje su imali povlastice, pa i sada gledaju da stvari vrate na staro stanje
ukoliko dođu do priliku, ali smijemo li to dozvoliti baš radi onih koji su dali svoje živote
ili zbog onih koji su pretpjeli strahove, patnje i još svašta što je pratilo rat, pa
poslijeratno započeli život kao tjelesni invalidi ili PTSP bolesnici kojima je svaki dan
borba, živjeti dalje ili ne i neki izdrže ponajviše radi obitelji, a neki na žalost svoj život
okončaju suicidom. I ne samo branitelji, nego i većina u drušvu su uvelike nezadovljni,
pa mora doći do sveopće paradigme društva ili smo osuđeni kao narod na potpuni
nestanak sa stoljetnih prostora, jer kada se balvani zakotrljaju niz brdo teško ih je
zaustaviti. Zato je potrebno prije zaustviti ih, nego se dobrano zakotrljani bespovratno
spuste u ponor.
E sada se postavlja pitanje. Kako postići tu promjenu paradigme, kada je u svemu
zavladala epidemija negativnosti i epiedmija iseljavanja?
Meni se čini da ono malo optimista mora što hitnije skupiti ako treba i zadnju energiju
i posvetiti je djeci onih roditelja koji još nisu odlučili otići, zapravo onima kojima nije
umrla nada da je moguć opstanak na svome, a veseli me što sam vidjela da ima i
takvih. Tu djecu treba učiti pravim vrijdenostima dok još nisu krenuli niti u školu, a to
je red i rad, jer trn se oštri iz malena, a prečesto se zaboravlja da su djeca u toj dobi
puno sposobnija usvajati znanja i navike nego što stariji misle. Naime, treba ih kao
male uključivati u najjednostavnije akcije gdje će dozivjeti uspjeh pogotovo kada
preuzmu odgovornost pa bila to i najmanja sitnica, a onda će oni u ranoj fazi života
imati više volje i snage preuzeti i veće odgovornosti. To bi suksesivno dovelo do stanja,
da kada odrastu mogu donostiti i velike odluke koje se tiču cijeloga društva. Da bi te
mlade usmjerili na pravi put, trebaju roditelji ali svakako uz njih mogu biti i djedovi i
bake, razni volonteri koji su motivirani preuzeti takvu aktivnost, a to mogu jedino oni
koji su doista uporni u naumu da ostanu u svojoj domovini te da grade život dostojan
domaćina – to jest sebe na svome, a sigurna sam da na sreću ima još i takvih koji bi
svoje ne bi ostavili nizašto na svijetu, kao što ima i učitelja koji bi bili vrlo korisni u
procesu poučavanja učenika oko vođenja diskusije i preuzimanja odgovornosti cim
djeca kranu u školu.
Znam, sada će mnogi kazati da je lakše govoriti nego sve to provesti, ali ako se odmah
ide s negativnom konstatacijom, ništa se nikada neće promjenuti.
Dakle, kada bi jedna grupa entuzijasta uspjela biti dobar primjer drugima, onda bi i
drugi ugledali se na njih i upravo time bi se dogodio zaokret društva iz beznada u
nadu, iz neuspjeha u uspjeh i naše obje domovine bi bile poželjne ne samo za ostanak
stanovnika koji planiraju otići, nego i za povratak onih koji su otišli, pa čak i onih koji
su rođeni daleko od mjesta njihovih roditelja i mnogi od njih bi rado gradili svoj život
na grudi zemlje koja im pripada i po rodu i po vjeri pa bi svi bili sretniji.
Imala sam priliku cuti od takvih mladih da bi zeljeli doci u domovinu svojih roditelja ili
djedova i tamo ugradivati znanja koja su stekli izvan nje, ali ne osjete nikakvu podporu
niti jasan poziv.
Jedan od važnih koraka obje države bi bio, da mladi u što ranijoj dobi se upoznaju s
vrijednostima demokracije pa i kao što je glasovanje, jer iako taj vid demokracije nije
najoptimalniji, ali do sada nije osmišljen bolji oblik izražavanja volje većine. Mislim da
bi se i kod nas trebalo raditi na tome da mladi sa šesnest godina imaju pravo glasa.
(I ozbiljnost referenduma je važna, a ne da ih vladajući odbijaju kao firme zahtjeve za
posao)
Priprema mladih za glasovanje sa šesnest godina bi i po meni, bio dobar zalog za
budućnost, kao što to neki i ovdje u Švicarskoj zagovaraju, jer i oni osjećaju da su
mladi sve manje zainteresirani za politiku, time i za budućnost općenito, zapravo da ih
više zanimaju trenutni provodi, pa se nadaju da bi aktivnijim usmjeravanjem u
društvena događanja i učenju većoj odgovornosti u što ranijoj fazi života, donijelo
zaokret u njihovom ponašanju. Da bi se to dogodilo, osim što treba imati podršku od
vrha te osigurane uvjete s njihove strane, treba uložiti vrijeme, pogotovo treba mlade
ozbiljno poticati da razviju kulturu zauzimanja jasnog stava kao i preuzimanja
odgovornosti, a odrasli bi trebali imati kulturu davanja feedback, to jest priznanja
mladima pogotovo onima koji bi pokazali da imaju ozbiljne ambicije baviti se
unapređenjem društva.
Možda bi i kod nas u slučaju kada mladi mogu pokazati svoj veliki potencijal, a
nesumnjivo ga imaju, dogodio se napredak, pogotovo što je digitalno vrijeme, njihovo
vrijeme, a mogućnosti su kako znamo velike u tome svijetu, ali važna bi naravno bila
i edukcija mladih od upadanja u klopku ovisnosti samo pukog korištenja igrica u tom
virtualnom svijetu i drugih trivijalnih stvari, nego da je važnije razvijanje kretivnosti. Ako
uspjemo u tome, došlo bi neko novo doba kulture optimizma te entuzijazma, a tada je
moguć bolji život, što je nadam se većini u interesu, a možda i nije.
Dakle, kada bi mladi prije nego što završe drugi razred srednje škole dobili pravo glasa
i osjetili kako je normalno te važno i njihovo odlučivanje o bitnim stvarima u drušvu,
onda bi im se svidjela činjenica da doprinose boljitku u svojoj sredini, a još k tome
pohvalom od te sredine, oni bi zavoljeli svijet diskusije, kao i preuzimanja odgovornosti
i bili bi sigurniji u sebe, onda bi povjereni im posao radili s još većom ljubavlju, a ljubav
je također vrsta epidemije, ali lijepe epidemije, a kada takva epidemija se raširi, ljubav
postaje još moćnija i rezultat neće izostati i nitko ne bi išao iz dobrog okruženja van.
Znam, opet će mnogi kazati. Ma to je iluzija. Nije to ništa novo. Znamo mi šta treba,
ali ne ide. Pa, u tome i jeste stvar da i nije ništa novoga rečeno, nego izrečeni primjeri
imaju intenciju senzibiliranja javnosti za potrebu uključivanja mladih od najranije faze
života, a naravno da je lakše govoriti nego izvršiti izgovoreno, ali ako ne radimo na
promjenama ostati ćemo tapkati u mjestu dok se drugi razvijaju i naravno da svi žele
biti tamo gdje je bolje. U tome slučaju nemaju onoga što im je draže, a to je zavičaj.
Željela bih vjerovati da u našim dvjema domovinama još nije prekasno za akciju
promjene i da nećemo ostati samo puki opservatori svega što se događa okolo nas, ili
pak moramo kao društvo totalno propasti da bi se ponovno dignuli kao feniks.

Zorica Krajinović – Marinić