Rasprodane tvornice ugašena proizvodnja , radnici bili dobri za rat…

Proslavili smo” Oluju” ovaj puta drugačije, bez velike euforije. Rat je odavno iza nas, vrijeme je da se krene čvrsto graditi novi život.
Priznale su se neke učinjene pogreške i to je početak neke nove priče.
Sada nam ostaje priča o miru, analiza i posljedice za ljude koji su uvijek vjerovali, voljeli i bili uvijek lojalni našoj zajedničkoj Domovini.
Priča ne može započeti a da se u tome ne priznaju greške, put koji smo prošli u dvadesetpetu godinu, nije isti za sve.
Mnogi su okusili mnogo trnja, dok su drugi iskoristili samo mirisne cvjetove domoljublja.
Privatizacija je prljava mrlja i velika lokva na početku puta.
Rasprodane tvornice ugašena proizvodnja. Radnici bili dobri za rat  ostali bez posla u miru.
Tamo gdje je i proizvodnja ostala, na njihovim radnim mjestima sjedili su ljudi s prozirnim ratnim  ispričnicama. Prisilna umirovljenja ljudi koji su bili načetog zdravlja a nedovoljno stari, za njih nije bilo ni novog ni starog posla.
Nikakva nova proizvodnja nije niknula, već se bjesomučno počeo trošiti novac poreznih obveznika na novi ustroj, koji će u demokraciji osigurati stabilan broj glasača, a ne stabilne prihode građanima.
Sve loše strane takve politike, vidjeli smo ulaskom u EU. Građani su počeli masovno iseljavati u potrazi za sigurnom egzistencijom. Kao država, zaposjeli smo zadnja mjesta na europskim tablicama.
Već danas treba iskreno sagledati sve krivine puta kojim smo prošli, a koji nas ne doveo da imamo toliko siromašnih građana, toliko iseljenih građana i jako puno nesretnih, osamljenih ljudi.
Negdje je pukla veza, nema protoka razumijevanja, dok gledamo oca jednog djeteta, kako kampira pred bolnicom, da bi bio bliže bolesnom djetetu po najvećim olujama.
 Ne puštaju ga djetetu radi donesenih propisa kojih se vladajući ne drže.
Roditeljska ljubav sigurno ne može biti opasna za dijete, i nije to stvar sigurnosti već manifestacija nadmoći. Jučer je izašao podatak da su naše firme platile 200 000 milijuna novčane kazne, jer nisu zaposlile potreban broj invalida.
 Jedan gorki pokazatelj nedostatka empatije, potpuni izostanak ljudskosti za svoje sugrađane.
Ne boli te ljude fizički nedostatak, pomirili su se s neadekvatnom liječničkom skrbi, ali ih boli neljudski odnos, nadmoćni ljudi ne daju im priliku za koliko, toliko normalni život.
Umirovljenici prepušteni sebi, prepušteni siromaštvu i napušteni od društva i rodbine.
Mirovine nikada niže s obzirom na udio u prosječnoj plači, sve laži o povećanjima mirovine, ne mogu sakriti slike s ulica naših gradova, umirovljenike pred kontejnerima, sve duži redovi pred pučkim kuhinjama.
Progledajte nadmoćni i učinite sve da se takve slike promijene, onda ćemo moći pričati o fantastičnom putu u svojoj državi.
Uspješnost neke Vlade ne mjeri se markom automobila u kojima se dužnosnici voze, već se mjeri duljinom reda pred pučkom kuhinjom, savladajte početno gradivo i krenite na posao.
Minuli rat više ne može biti izgovor, mir traje dvadesetpetu godinu,
dijete koje se tada rodilo, već je završilo fakultet, ne sječa se rata,
 a treba posao.
Zakleli ste se da će te služiti građanima i raditi u njihovom interesu, kao što je i rekao predsjednik Milanović, da  svako vrijeme donosi određeni posao, danas je sasvim dobar dan, da sve ono što ste jučer rekli, počnete provoditi u djelo,
neka budu mali koraci, ali neka bude početak.
U proteklih dvadesetpet godina, naslušali smo se puno dobrih govora, a vidjeli premalo dobrih djela!
Dragica Trumbetaš