Na istom su stolu potpisivali kredite i ugovore o kupnji dionica…

Kada se god.90 -tih god. krenulo u privatizaciju u najcrnijem scenariju nije se moglo predvidjeti kako će danas izgledati cijene dionica naših elitnih firmi. Krenulo se s lijepom pričom o tome kako će radnici biti gospodari svoje imovine, kako će oni odlučivati o bitnim stvarima kao što je kuda s novcem  kada se ostvari dobit, koliko u razvoj, koliko u dividendu, koliko u rezerve za crne dane.
Priča je bila primamljiva, nudilo se radnicima otkup dionica vlastitih firmi, obećavao jaki nadzor nezavisnih financijskih ustanova, te je bilo pitanje časti imati dionice firme u kojoj radiš.
Mnogi su se kreditno zadužili, a mnogima su dionice ponuđene na kredit od izdavatelja. U vrijeme “Domovinskog rata” bilo je malo novaca za ulaganja i udjele su većinom pokupovali direktori firmi koji su si u toj istoj firmi i dodijelili visoke novčane iznose kredita, kako bi platili te iste dionice.
Na istom su stolu potpisivali kredite i ugovore o kupnji dionica. Deset godina trajale su otplate i tek nakon tog vremena radnici su stekli uvid tko je većinski vlasnik dionica koje su ponuđene radnicima. U tih 10 vod. ti direktori u svoje NO instalirali su sve svoje prijatelje, poslovne partnere tako da je pravilo bilo ja tebi u NO a ti u moj. Stvorila se čvrsta mreža NO koja je poslovala na načelu ne miješam ti se u posao, nemoj i ni ti meni, koja je utrla put u propast našeg gospodarstva.
 Članovi NO bili su prijatelji, provjereni, a često i ljudi porijeklom iz istog kraja. Tako iz grada Jelse na otoku Hvaru ima najviše članova NO u gradu Zagrebu u firmama u elektroindustriji.
Zbog premalo stanovnika neki pojedinci su članovi 10- 20 NO, unutar iste djelatnosti.
Mnoge firme bile su ponuđene građanima na javni otkup, najveće su bile Ina i HT. Dioničari Ine koji su dovoljno dugo čuvali dionice financijski su dobro prošli, naročito oni koji su dobili dionice iz braniteljskog fonda.
Dionica od 1600 kuna a u trenutku kad je imala najveću cijenu kada se” Mol “želio domoći većinskog dijela prodavala se i do 4000 kuna.
No nisu svi dobro prošli, neki su izigrani, prodali su prerano vlastitim direktorima koji su već imali kupca za puno veću cijenu.
Među njima bili su radnici Plive koji su svoje dionice ustupili za smiješno male cifre napravili nove milijunaše, koji su i danas prisutni u našem političkom životu.
Najtragičniji lik je sigurno jedan radnik “Zagrebačke Pivovare” , koji je uporno odolijevao prodaji svojih dionica koje su vrtoglavo porasle prije preuzimanja stranog kupca.
Kada se konačno odlučio prodati, kada je kupac koji je želio 100% udio, dao ponudu koja se nije mogla odbiti, prije same realizacije, kada ga je dijelilo od milijunskog bogatstva nekoliko koraka do šaltera u banci srušio se i umro na podu u banci.
Srce nije izdržalo preveliko uzbuđenje.
Veliko uzbuđenje doživjeli su i dioničari i HT dionica. Onda vrlo šarmantni premijer, kojeg su građani obožavali, nagovarao ih je danima na kupnju HT dionica.
Građani su panično tražili jamce za kredit kako bi kupili dostupni paket, tražili su se povjerljivi ljudi kako bi u njihovo ime kupili još koji, torbari su se bacili na posao, dionice su planule a dr. Sanader je osobno stisnuo gumb te ih je povijesno uvrstio u kotaciju na Zagrebačkoj Burzi.
I prvih par dana dionica se sa 160 kuna popela vrtoglavo do 400 kuna.
Bio je to jako lijepi prihod no obični građani nisu mogli do SDA automata gdje se jedino mogao dobiti pin potreban za prodaju. Nakon velikog rasta, taman kada su torbari prodali svoj dio, cijena  je pala, obični ljudi neznalice čekali su oporavak, čekaju još danas a mnogi su prodali ispod cijene koju su platili.
Sutra mali dioničari HT imaju ročište na sudu tuže vlasnike zbog ustezanja dividende od 8 kuna po dionici, vlasnici su ostvarenu dobit posudili matičnoj firmi po 0,3% kamate, a dioničare ostavili bez dividende.
Na Burzi se dionice firmi prodaju po smiješno malim cijenama tako velikog giganta:” Dalekovoda” dionica vrijedi između 6-7 kuna, a on je najveći dobitnik trgovanja.
” Mirovinski fondovi” vlasnici su velikog udjela dionica u ” Končaru” , oni su jučer objavili da su prošle godine imali značajni rast dobiti od nekih 10%, no sva dobit ide u rezerve
ne isplaćuju dividendu, a dionicom se na Burzi trguje samo kada “Končar” kupuje za trezor, a kada je prodavač neki od direktora koji se prije mirovine rješava svojih udjela.
Umirovljenici formalni vlasnici “Mirovinskih fondova” , nikad u gorim vremenima, ostavljeni su da čekaju da dođu još malo gora.
Svaki mit o malim dioničarima, kao vlasnicima svojih firmi zauvijek je umro, država je zabranila isplatu dividendi za prošlu godinu firmama koje su tražile pomoć zbog krize u ovoj godini, ali se  iz HDZ iz čijih redova je Vlada, nisu se ustručavali primiti donacije iz tih istih firmi, za svoju izbornu promidžbu.
Na snazi je zakon:” Ruka ruku mije!” a malog čovjeka, malog dioničara, nitko ništa ne pita,
ni sada ni prije!
U novi dan hrabro, s maskama na licu, kažimo   “dobro je, još uvijek smijemo na ulicu!”
Dragica Trumbetaš