Hrvatsko gospodarstvo sutra u podijeljenoj odgovornosti ?

Kao što smo naučili, život je uvijek jači, pa će tako i ova ugroza biti dio prošlosti, a život će ići dalje. Svakako, jasno je, neće to biti onaj stari život, ali biti će život, možda i bolji sa nekog aspekta,,, živjet će se.

Tema ovog našeg teksta je hrvatska ekonomija kao dio svjetske ekonomije budućnosti, kao mi ponašanje čovjeka koji se i sam našao na putovima loše, putovima samouništenja. Ipak, obzirom na sadašnju situaciju i uvjete u kojima se odvija gospodarstvo 2020. navest ćemo samo nekoliko poznatih mišljenja o COVID 19 koji je pokrenuo cijelu ovu strku i zbrku na svjetskom nivou pa i kod nas u Hrvatskoj.

Dakle, kako nam stižu informacije epidemiologa i imunologa, COVID 19 postaje „domaći“ virus i biti će dio naše svakodnevnice. Bez obzira na razne analize i mišljenja, da li je on prirodan ili proizveden u laboratoriju, da li on mutira u smislu jačanja ili slabljenja, da li smo mi Hrvati imuniji od Talijana jer smo se kao mali cijepili protiv svačega, i slično, on je tu i ostat će. Eto, svi smo znali od malih nogu ono što su nam roditelji govorili „peri ruke“ i slično, a sad se to pojačava i sad su tu preporuke „drži distancu“ i kao niz drugih mjera, do sada nepoznatih upozorenja. Veći dio aktivnog dana provodili smo u većim grupama, na poslu, u sportu, u crkvi, kad smo se relaksirali u kafićima, pa i u svom domu, a sada stiže upozorenje „stoj na distanci“. Sve to pomalo zbunjuje. Kako ćemo distancu provoditi, a sve ono staro konzumirati? Evo, ukidaju se zabrane kretanja među županijama, a uskoro će se otvoriti i granice pa ćemo opet putovati u druge države, ali još uvijek nije jasno kako će sve to izgledati. Barem u Europi, veliki avio-promet prizemljio je avione. Autobusi i vlakovi još uvijek čekaju uredno parkirani. Daleka putovanja osobnim autima važan su oblik prometa, posebno u turističkoj sezoni, a i inače, pa još uvijek nije jasno kako će se sve to odvijati u uvjetima zdravstvene sigurnosti. Cijene nafte padaju, ali nema ni prometa. Mnogi su tu problemi radi kojih se iznenađeno hvatamo za glavu. Ali prijatelji moji, sve će se riješiti i biti će dobro. Kao i uvijek, znanost, čovjek, vizionari, naći će rješenja, ali nikad više neće biti kao nekada, a ono što je najvažnije nastupit će vrijeme odgovornog ponašanja.

Što je to odgovorno ponašanje? Na koga se ono odnosi? Što nam ono nosi? Kako ga održavati? To, kao i mnoga druga pitanja nameću nam se ovih dana sve snažnije. Pa hajdemo to malo objasniti. Kao i uvijek, potrebno je definirati pojam o kojem se govori, pa ćemo tako i odgovornost.

Dakle, pojam „odgovornost“ relativno je zanemaren, kako u obrazloženju tako mi u našem svakodnevnom životu. Hrvatska enciklopedija, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, u težnji obrazloženja tog pojma naprosto ga je rastočila tumačeći njegove oblike i bazirajući se uglavnom na pravno tumačenje vrsta i podvrsta odgovornosti. Promatrajući u općem smislu možemo samo izdvojiti rečenicu koja tumači civilnopravnu odgovornost za koju kaže: „zasniva se na općoj zabrani nanošenja štete drugomu.“ Nasuprot civilnopravne odgovornosti navodi se građanskopravna odgovornost koja se po definiciji najčešće sastoji u „dužnosti restitucije ili naknade štete“. Dakle, ovdje se govori o neodgovornosti, a ne o odgovornosti. Sve drugo odnosi se na tumačenje raznih varijanti zakonsko-pravne odgovornosti, a osobna se ne spominje. Mislim da je to veliki nedostatak, posebno poradi života koji nam slijedi, a koji zahtjeva visoki stupanj odgovornosti, a koja počinje i završava od osobne odgovornosti. Ovdje se ne može prihvatiti ono lakonsko obrazloženje kao „podrazumijeva se, pa to svi znamo“, jer nas okruženje upozorava upravo na nedostatak osobne odgovornosti, a COVID 19 bez nje nas nesmiljeno kažnjava. Odgovornost je bila važan uvjet funkcioniranja društva u prošlosti, pa su joj u XVIII i XIX stoljeću pridavali posebnu pažnju. I za Bansku Hrvatsku odgovornost je bila važna pa je Hrvatski sabor 1874., na prijedlog bana I. Mažuranića, donio Zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnikah. Ali, kao što sam rekao, odgovornost je karakteristika koja je prvenstveno osobnog karaktera i sa tog se nivoa prenosi na društvo. Nekada je Crkva, sa oltara, grlato govorila o odgovornosti, ali Crkva danas nema više taj utjecaj, a ni ulogu u društvu, a nitko je nije zamijenio pa je nastala „rupa“ u odgovornosti. Da, svi ćemo se složiti da je odgovornost jedan od pojmova koji kao zahtjev prema djetetu usmjeravaju roditelji, ali mislim da je i tu nastala praznina. Ta se praznina odrastanjem djeteta prenosi na društvo stvarajući neke druge, nepovoljne, društvene odnose. Zašto se radi o nepovoljnim međuljudskim i društvenim odnosima? Naprosto, da bi se to shvatilo potrebno se vratiti na početak, a to je čovjek i njegov mentalni i kulturološki sklop. Dakle, odgovornost je izvedenica i pojam vezan za latinsku riječ respondere što je jedinstveno ilustrira mentalnu sliku odgovorne osobe i tog pojma. Da se pojam odgovornosti bolje razumije potrebno je znati da pojam odgovornost ima svoj nadređeni pojam, a to je dužnost, a dužnost označava uspješno i očekivano izvršenje nekog zadatka, i to prije svega na korist cijeloj društvenoj zajednici. Istodobno, ne raditi dobro povlači za sobom krivnju za loše izvršenje dužnosti. Stoga postoji slijed: dužnost – prihvaćanje dužnosti – obavljanje dužnosti – odgovornost – zasluga ili krivica.

Dakle, kada se razmatra nečija zasluga ili krivnja mora se poći od dužnosti koju je neka osoba imala i preuzela u nekoj situaciji. Istodobno, da bi se procijenila odgovornost neke osobe ili institucije, posebno u građanskom društvu, treba biti jasno razrađen sustav ocjene, procjene i osude.

E sad, kako pristupiti tom sustavu ili je to samo iluzija? Ne, nije to iluzija nego problem koji pritišče Hrvatsku, posebno na najvišem nivou, ali i cijeli svijet. Kao oblik zaštite društva od neodgovornosti javlja se kao engleska riječ impeachment (hr. okriviti, optužiti…), koju možete naći u Hrvatskoj enciklopediji, ali je ipak pojasnimo. Obzirom da je pojam „pravna država“, barem u Hrvatskoj, postavljena kao vrsta „sita“ kriminala, a rupice tog sita su vrlo male, pa se često javlja opravdana opasnost da bi počinitelj nekog zlodjela moga ostati nekažnjen, javlja se zahtjev da se to spriječi. U tom slučaju javlja se  impeachment koji provodi posebno tijelo države, pa tako primjerice u Engleskoj, Donji dom (House of Commons) Parlamenta, na temelju istrage neovisnih istražitelja, podiže optužbu pred Gornjim domom (House of Lords) te se obavlja postupak izvan uobičajenog sudskog procesa. Nedavno smo vidjeli u SADu kako to izgleda u situaciji predsjednika Trumpa. U američkoj praksi postupak impeachmenta do sada je primijenjen 17 puta. Eto tako to izgleda u starim građanskim državama, a sukladno problemima u Hrvatskoj, takva bi praksa trebala započeti 9i kod nas, i to što prije, ali na to mi „mali ljudi“ ne možemo utjecati, ali možemo ukazivati.

Sukladno navedenom, potrebno je istaknuti da činjenica što Hrvatska nema sustav impeachmenta ne udaljava nas od zahtjeva za odgovornost. Stoga postavljam pitanje kako u hrvatskoj (ne)živi odgovornost?

Pa započet ću od nekih svakodnevnih izričaja, a koji su povezani sa odgovornosti.  Gotovo svakodnevno čujemo: „nitko nije mogao predvidjeti“, a to nije točno, i ukazuje na krajnju neodgovornost, jer ono „nismo znali“ također je predmet neodgovornog ponašanja, jer smo morali znati ako smo odgovorni. U tome se krije ona osobna, građanska odgovornost, ali i ona društvena, koja se razvija na temeljima nepotizma. Odnosno, ako ne čitamo, ne istražujemo, ne umrežujemo se sa svjetskom znanosti, ili barem europskom, također smo neodgovorni. Ako ne radimo učinkovito, neodgovorni smo, iz niza razloga, jer ili smo na mjestu za koje nemamo stručne i znanstvene uvjete, ili smo tu došli na neki drugi, neprimjeren način pa je opet tu primjer neodgovornosti. Ako imamo znanstvenike u Hrvatskoj, a ne koristimo njihovo znanje, opet smo neodgovorni. Ako vidimo greške u ekonomiji, vidimo da „curi na sve strane“, uništili smo domaće bankarstvo, ne ulažemo u znanost i obrazovanje, nedovoljno podupiremo razvoj poduzetništva, i slično, neodgovorni smo. U svemu tome na razne se načine izbjegava odgovornost. Kako? Veoma često nepotizam, temeljen na dominiranju raznih interesnih skupina, a što je čak jače od političkog nepotizma, na određena mjesta dolaze osobe koje nisu dorasle zadatku, odnosno poslu koji obavljaju. U sustavu državne administracije znanje nije ni toliko važno, jer administracija samo provodi naloge nadređene joj politike, ali kada se toj i takvoj administraciji podari uloga znanosti i znalaca, onda je to krajnje loše i neodgovorno. Mnogo je toga što bi mogao nabrajati, a sve je to oblik neodgovornosti. To je naša stvarnost i naš sveopći odnos prema odgovornosti, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da ne možemo uprijet prst u samo jednu osobu ili instituciju, jer se uvijek radi o podijeljenoj odgovornosti, uvijek. Pojam i institut podijeljene odgovornosti gotovo je nepoznat i nemjerljiv za hrvatske prilike, pa je to u pravilu činjenica koja služi kao potpora za dolazak do presude „nitko nije kriv“. Ovo je loše, ne samo za hrvatsko društvo u cjelini, nego i za gospodarstvo i gospodarske rezultate. Stoga bi za ovu situaciji rekao misao slavnog Augusta Heckschera, koji je rekao: „Ako natovarite odgovornost na čovjeka koji je nije vrijedan, uvijek će iznevjeriti samoga sebe“, a ja bi dodao „i sve oko sebe, pa i cijelo društvo“. To je istina i to je naša svakodnevnica.

Da, ali naša je tema hrvatsko gospodarstvo koje nam predstoji i to u svjetlu odgovornosti, a što je bio razlog da smo se malo više pozabavili pojmom odgovornosti.

Dakle, kakva nas to gospodarska budućnost čeka i kako joj odgovorno prići?

Odmah na početku rekao bi sljedeće, dakle, nakon ovog šoka koji je zbog COVID 19 zadesio naše privatne i društvene živote, a posebno hrvatsko i svjetsko gospodarstvo, rekao bi onu poznatu Isusovu rečenicu „nebojte se jer ja sam sa vama!“ Da, ovu rečenicu svi znamo, ali ona je ovdje samo kao znak ohrabrenja i podrške u vremenu u kojem ulazimo u neki novi život, ili bolje rečeno, u novi svjetski poredak. O čemu se tu radi?

Pogledajte, na početku trećeg milenija svi su, pa čak i sam Sveti Otac Papa, govorili kako ulazimo u novi svijet, u nove odnose, u novi način života… Da, digitalizacija i e-tehnologija su naglo ojačale, pa je započela globalizacija, ali sve se to odvijalo nekako sporo pa smo čak i mi u Hrvatskoj stizali donekle pratiti te promjene. Očito je da sve to nije bilo dovoljno, jer očekivanja Onih koji pokreću život na ovom svijetu nisu bila zadovoljena. Ali da sada netko ne bi mislio da govorim o nekoj svjetskoj uroti, odmah ću to demantirati, jer se ne radi o uroti nego o razvoju koji se nadzirano odvija. Dakle, ovaj svijet, život pa tako i gospodarstvo, razvija se globalno, sva kretanja su naddržavna, a u centru svega stoji čovjek, potrošač i korisnik. Komunizam je naglo nestao i nikad se više neće ponoviti, barem ne u onom zlom obliku, ali ni kapitalizam nije polučio rezultate, osim što je tržišna ekonomija ostala kao sine qua non poslovanja. U svemu tome nije ostala nezapažena činjenica nestanka onog važnog srednjeg sloja građana i potrošača, sloja bez kojeg ne može opstati nijedna ekonomija. Sporadični pokušaji grupe „100 najbogatijih svijeta“ da se odreknu dijela svoga kapitala nije riješila ništa. Taj je novac ostao kao šećer u rijeci u kojoj se otopio i otišao negdje bez vidnih rezultata ikakvog boljitka. Poduzetništvo koje se temelji na osobnim sposobnostima nije dano svima kao Božji dar. Netko zna od 1 dolara napraviti 100, a netko o tome može samo sanjati i misliti kako je to nemoguće. U svom tom svjetskom, kaotičnom stanju, ljudsko zlo i pohlepa kao da su dozlogrdile „Njima gore“, a posebno poradi gospodarskih rezultata koji su rastočili cijeli svijet. Postavilo se pitanje kako riješiti taj globalno goruću svjetski problem i omogućiti svima da rade i da pristojno žive.

Odgovor se nametnuo sam po sebi, a sadržan je u usvajanju novih znanja, novog načina ponašanja, novog načina razmišljanja, višeg stupnja empatije, suradnje, a nadasve odgovornosti. I kako bi se najkraće moglo reći, ubrzano je počeo proces temeljnog preoblikovanja dosadašnjih i ustaljenih matrica poslovanja. Dakle, taj je proces započeo na svjetskoj razini, i već je sada uključio one najveće i najjače igraće, Kinu, Japan, a priključuju mu se SAD, Engleska i Njemačka. Još uvijek to nisu dovoljno prepoznali neki glavni igraći „starog svijeta“, kao što su to primjerice Francuska i Italija, ali radi se o procesu koji se nezaustavljivo odvija. Ali na čemu se sve to temelji? Znam da bi mi se svi smijali da sam to rekao pred godinu dana, ali danas je to pogled u realnu budućnost svijeta pa tako i Hrvatske, a zove se „otvoreni kod“. Što je to otvoreni kod i tko njime upravlja? Otvoreni kod je bazna, temeljna i osnovna mogućnost slobodnog budućeg poslovanja. On je besplatan, što će se mnogi čuditi, ali je poticajan, jer otvara mogućnost svima koji kroz njega vide nova rješenja, kao i mogućnost da ta nova rješenja ostvare i ponude ih cijeloj društvenoj zajednici. Za sada u tome predvode velike korporacije, kao što je Oracle, koji taj sustav razvija na poseban način koji pokreće i pokriva sve vrste poslovanja, ali drugi dio, malo više osobno usmjeren, tu je Linux system, Open Invention Network. Dakle, ulazimo u doba dominacije tehnologije, izuma, i to onim iz vizionarskih filmova, gotovo neshvatljivih ali tu su. A da je sve to realno imamo čitav niz potvrda koje je potrebno vidjeti, a da bi vidjeli potrebno je dobrano zaroniti u svjetske tijekove i poteze velikih igraća. Evo, navesti ću samo jedan primjer. Warren Buffett, najveći investitor u avio-industriji rekao je: „World has changed after COVID 19“ (navodi The Guardian) i prodao sve svoje dionice, a tu gomilu novca stavio „na čekanje“ za investiciju u neka nova tehnološka rješenja, a kada takav čovjek to učini radi se o ozbiljnoj stvari.

Da ne duljim, jer o tome će se ubrzo mnogo pisati, a ja kroz edukacijsko novinarstvo na ovom portalu samo pionirski otvaram temu koja dolazi, postavimo pitanje što to znači za Hrvatsku?

Dakle, u XX stoljeće ušli smo kao 75% nepismena i oko 90% ruralna kraljevina. Nakon Drugog rata, u Jugoslaviji je ona osnovna pismenost značajno podignuta, ali je znanje o tržišnoj ekonomiji posve uništeno, te smo sad u tržišnoj ekonomiji nigdje. Pogledajte samo tekst „Koncesije nisu jedina opcija na pomorskom dobru“ na portalu pomorskodobro.com, a koji nudi bolja rješenja od koncesije, pa će vam biti jasno koliko nam je zarobljen um u državnoj dominaciji na rješenjima, a na koju su nas naučili i zarobili u bivšem komunističkom jugo-režimu. Nećemo sada o jugo-režimu, nego idemo na budućnost hrvatske ekonomije. Dakle, zovu nas „ekonomija u tranziciji“, i po svemu, zajedno sa sličnima, zaostajemo za razvijenim ekonomijama EUa, a što je najgore, očekivanja da dostignemo razvijene ekonomije EUa samo su iluzija. Mi, mislim na sve europske ekonomije u tranziciji, a ne samo na Hrvatsku, naprosto smo balast i kočnica razvoja EUa, a što znači da treba tražiti nova rješenja. U svemu tome desila se ugroza COVID 19, kako izgleda je dobrodošla, jer je ubrzala proces uvođenja novih matrica nacionalnog i svjetskog poslovanja, i gospodarstva u cjelini. Dakle, za Hrvatsku je to nova šansa poradi brzog preslagivanja gospodarstva i još bržeg oblikovanja novih matrica poslovanja. Nije više važna prošlost, i stara pismenost ili nepismenost, jer se nova znanja i rad temelje na posve novim spoznajama i mogućnostima. U svemu tome u prvi plan sada dolaze nacionalne ekonomije kako bi se što aktivnije priključile globalnoj ekonomskoj preraspodjeli, a to se odnosi i na Hrvatsku. Igru u tome vode digitalni giganti koji širom svijeta svima besplatno podastiru baze ili tzv. „otvoreni kod“ na kojem se odvija cjelokupno poslovanje. Unutar toga svaka nacionalna ekonomija koristi svoje resurse, i tu posebno ističem potrebu „odgovornog“ korištenja i upravljanja, dakle na način trajnog višegeneracijskog korištenja. Neki resursi će postati globalno dobro, a ne samo nacionalno, ali o tome nećemo sada, jer to će biti stvar globalnog dogovaranja, i to onog odgovornog, empatičnog, pozitivističkog, dogovaranja koje će morati eliminirati ono zlo egoizma i prevara koje tinja u svima nama. Stvarat će se neka nova kultura, povjerenje, odgovornost, a relacija dužnost – prihvaćanje dužnosti – obavljanje dužnosti – odgovornost – zasluga ili krivica biti će na visokom nivou. Taj visoki nivo, koji nam sada izgleda kao utopija, čuvati će sveprisutni nadzor uz impeachment koji će biti na civilnoj, a ne na političkoj razini.

Dakle, COVID 19 samo je ubrzao proces koji je počeo, ali presporo i sa nedovoljno dobrim rezultatima što je uvjetovalo val nezadovoljstava naroda koji je izašao na ulicu, i koji se više ne može zaustaviti. A kada narod izađe na ulice, znači da je to kraj i da treba probleme rješavati, a rješavat se može ili batinom i policijom i vojskom, što je oboje posve neprihvatljivo, ili pak dolaskom do novih rješenja. Obzirom da je nezadovoljstvo naroda postalo globalno narodno nezadovoljstvo, problem se sad rješava globalno i to rješenjima koja su već bila na repertoaru, ali se nisu mogla efikasno primijeniti. E sad, kada je COVID 19 svih nas uveo, gotovo preko noći, u neuobičajene socijalne odnose koje smo brzo prihvatili, sada će se sve jako brzo odvijati. Ovdje se sjetim jedne konferencije u Dubrovniku kada su sudionici konferencije razrogačili oči kada je moj dobar prijatelj rekao da će „turizam uskoro nestati, barem u obliku na koji smo naviknuli“, a eto, to se ostvarilo i brže nego se i on sam nadao.

Prijatelji dragi, sve se mijenja, ali nije to ni kataklizma, ni katastrofa, a ni raspad svijeta, nego dapače, rađaju se i to jako brzo, novi, bolji, pravedniji, socijalno izraženiji odnosi svih ljudi. Ali i nadalje neki će biti bogatiji, a neki manje bogati, ali svi će živjeti, a u svemu tome odgovornost će doći na svoje.

Pa da budem, za naše hrvatske prilike, malo konkretniji, navest ću sljedeće misli koje bi bilo dobro da naši političari shvate i razrade na prihvatljiv način. Što prije to bolje! Dakle, navodim sljedeće:

  • Turizam, vezan je za promet, ali biti će uvjetovan nizom novih okolnosti koje sada ne možemo specificirati, ali imati će značajan pad u svim klasičnim selektivnim vrstama turizma. Stoga, turizmu Hrvatska treba dati ulogu „leteće vrste privređivanja“, a što znači što labavije vezati za turizam sve ono što je do sada bilo snažno povezano, kao što je to bila poljoprivreda. Treba tražiti nova rješenja, znanja, ali i tržišta.
  • Promet, kako god sada COVIDom 19 bio ugrožen, naći će tehnička rješenja da se i nadalje odvija. U toj se industriji treba očekivati velike novitete, a koje, kao što smo prethodno naveli na primjeri avio-industrije, veliki investitori očekuju. Što se tiče Hrvatske, ona je na repu tih noviteta pa ima ulogu stand by, uz održavanje prometa kojeg ima.
  • Poljoprivreda i prehrambena industrija važna je za svijet, a posebno za Hrvatsku koja sada ima priliku iskoristiti svoje Bogom dane resurse. Za to treba aktivirati nova tržišta i ekstenzivnu proizvodnju, uz održavanje kvalitete proizvoda.
  • Poduzetništvo, konačno mora doživjeti svoj vidljivi razvoj, ne samo kroz strukturu broja poduzeća nego kroz rezultate, kvalitetu i konkurentnost na globalnom tržištu. U tu svrhu digitalizacija je jako važna, a za to je potrebno znanje i obrazovanje, koje za sada nemamo. S tim u svezi treba shvatiti da ulaganje u znanost, istraživanje i obrazovanje nije trošak nego investicija koja se uvijek mnogostruko isplati.
  • Javni sektor zahtijeva uvođenje e-tehnologije koja bitno smanjuje broj zaposlenih i usmjerava veći broj radno aktivnog stanovništva u pravcu realnog sektora. Sad je prilika rasteretiti javni sektor velikim brojem ljudi, ali i unaprijediti ga tehnološki.
  • Sve što je potrebno i što nas očekuje, htjeli to mi ili ne, zahtijeva brzi razvoj domaćih banaka, kako bi odgovorno vodili financijsku politiku, ali i razvijali poduzetništvo.
  • I na kraju, znanost i obrazovanje. Za sada to je naša sramota, jer sa 0,7% BDPa za znanost i inovacije (i po tome smo zadnji u EU) nećemo biti u stanju ostvariti potrebne rezultate i ciljeve. To se posebno odnosi na visoko obrazovanje, a koje zahtjeva bitno restrukturiranje cjelokupnog sustava koje je do sada izrazito loše vođeno. Razvoj visokog školstva tražiti će i znatno veća ulaganja, ali reorganizacijom sustava ostvariti će se znatne uštede.

U svemu tome, nezaposlenost mora u potpunosti nestati, a učenje i znanje mora biti naš život bez alternative, bez obzira na godine, jer za sve ima posla, a posao je život.

Dakle, zaključno, nebojte se Hrvati moji, zemljo moja Hrvatska, nego budimo odgovorni, klonimo se zla i pred nama je, kao i pred cijelim svijetom, novi i bolji život. Sukladno tome koračajmo odgovorno i sa ljubavlju jedni prema drugome a posebno prema ovoj našoj Domovini, Europi i cijelom svijetu i ne zaboravite da je mjerilo čovjeka je sposobnost prihvaćanja odgovornosti, kako je kazao Roy L. Hunt.

Sve će biti dobro, ali budimo odgovorni i pozitivni.

Vaš Skipper