Svi pričaju o svemu, a malo tko kako je okupiran Vukovar !

Halo, ima li koga? Ovih dana, baš kao i pred svaku obljetnicu okupacije Grada Vukovara i Škabrnje „koplja“ se lome samo i isključivo o jednom te istom. Tko će doći, a tko neće, a ove godine i koliko ljudi smije biti u Koloni sjećanja.

Mnogi bi se, poglavito političari i politikanti, baš  18. studenoga željeli pojaviti i biti u prvim redovima – da se slikaju, kako i oni (svaka čast iznimkama) žale za hrvatskim žrtvama.

Međutim, nije li ovo baš pravo vrijeme da se prisjetimo što se događalo prije i nakon 18. studenoga 1991.? O tome se šuti, prelazi se preko toga kao spužvom preko ploče.

Žalimo mrtve i stradale, a barem ne javno ne osuđujemo one koji su najviše krivi za svo zlo koje nam je donijela velikosrpska agresija na čelu sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševiće.

Branko Borković-Mladi Jastreb bio je tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ratni zapovjednik obrane Vukovara.Imenovan je na tu dužnost, nakon odlaska Mile Dedakovića – Jastreba u Vinkovce.

Međutim, nakon okupacije ovoga grada, prije svega od bivšeg Udbaša Manolića, ali i Perkovića proglašen je –  »rušiteljem  ustavnog poretka«!

Tako nosi  naziv i knjiga koju sam priredio i uredio (Meditor, Zagreb, 1995.).

Vojsku je profesionalno služio u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ali nikada se nije mogao pomiriti sa »srbizmima« u njihovim redovima. Zbog svog iskrenog hrvatstva često je imao neprilika, pa i sredinom 1990.  kad je  pretpostavljenima otvoreno prijetio s dr. Franjom Tuđmanom! Među prvima je napustio JA i priključio se Zboru narodne garde, odnosno Hrvatskoj vojsci, koja je i te kako trebala ljudi poput ovog istinskog domoljuba…

Iako mlad, vodio je jedne od najtežih i najkrvavijih bitaka ne samo u Domovinskom ratu, već i u novijoj svjetskoj povijesti. O tome će tek vojni analitičari reći  svoju riječ, tim prije što se do danas ni jedna bitka , pogotovo u Domovinskom ratu, ne može usporediti s onom za Vukovar!

Taj grad, nažalost, bio je napuštan od mnogih, a neprestano najavljivana pomoć nije dolazila.

Što je i kada krenulo po zlu, još nije do kraja razjašnjeno.

Inače, vukovarski branitelji  su uništavali neprijateljske tenkove i rušili njihove zrakoplove, kao kule od karata.  Nagrada za srušeni srpski avion bila je kutija cigareta!  Kao zapovjednik obrane, imao je želju  i za uništeni tenk dati kutiju cigareta, ali.. to bi bilo »previše«. Ni cigareta nije bilo!

Inače, ratnici iz Vukovara, jedno su vrijeme živjeli i u informativnoj blokadi! Bilo je i katastrofalnih pogrešaka! Čak su bili zakinuti i za davanje istinitih izvješća s terena, osobito na Hrvatskoj televiziji! Nisu im dozvolili da istina u potpunosti izađe na vidjelo. Možda je tu bilo i nekih opravdanja, ali.. tek se danas vidi da je istina za Hrvatsku isto toliko ubojita za agresora kao i neka od najsuvremenijih oruđa!

Borković, ne bez razloga, ističe da su Siniša Glavašević i novinari Hrvatskog radio- Vukovara radili mnogo više od pukog novinarskog izvješćivanja…

Poglavito  je tužna i gotovo nevjerojatna priča o svemu onome što se s braniteljima Vukovara  događalo nakon pada njihova grada. Status većine boraca 204.brigade još do danas nije riješen, bez obzira i na nastojanje posljednjeg zapovjednika za ostvarenje svih njihovih prava.

Neki ratni dezerteri čak imaju „bolje“ i raznovrsnije dokumente od istinskih branitelja!

Najteže dane svoga života, osim na bojišnici, Borković je proživio  po povratku iz vukovarskog pakla. Tada su ga- uhitili! (Što se o tome ne snimi i film?) I to u stožeru zapovjednika Zbora narodne garde (koji ga je i postavio za zapovjednika grada!) generala Antona Tusa! Još do danas ostala je nepoznanica tko je i zašto naredio njegovo sramno uhićenje, umjesto da su mu čestitali na svemu što je kao dragovoljac uradio za Vukovar i Hrvatsku!

Zašto njemu i Dedakoviću još uvijek nisu dali čin hrvatskog generala?

Istina je kad Borkovića kaže da bi svaki vukovarski dan mijenjao za bilo čijih šest mjeseci bojišta. Još bi možda svima onima koji su mu učinili nepravdu i oprostio, ali kako oprostiti nepravdu onima koji još i danas mnogobrojnim Vukovarcima na ovaj ili onaj načain osporavaju i najminimalnija prava? S minutama šutnje, »pozdravima svim braniteljima«, a poglavito raznim pjesmicama, koliko god iskrene bile, ne mogu se i neće izliječiti otvorene rane! To tim više što Vukovarci nisu branili samo svoj grad, već i ostale krajeve hrvatske Domovine. Svojom nadljudskom borbom, omogućili su predah ostalim dijelovima Hrvatske da se što bolje pripreme u obrani protiv novih srpskih bezobzirnih osvajačkih pohoda.

Nakon rata, Vukovarci su doživjeli, baš kao i hrvatska javnost, pravi šok, kad se zahvaljujući mirnoj reintegraciji opet moglo u ovaj grad. Mnogi su tek tada nažalost postati svjesna razmjera i težine borbi.

Nu, možda će nevjernicima izgledati ludost, ako se kaže, kako je kršten čovjek – kršten  vodom. Ali,  oni koji su prošli ratni Vukovar, kršteni su Duhom, kršteni su i Vukovarom.

Mladen Pavković