Psihoza straha čini svoje , prostor za život iscrtali smo crtama , virus je poslužio…

Duga i jaka kiša srušila se na sve naše krajeve.
Kao da nastoji isprati sve što se loše dogodilo ove godine.
Tako jaka i uporna kiša rijetka je usred ljeta, mora da je tako iz nekog razloga.
Da bar može isprati sve što nas je stislo, da namoči ovaj tvrdi zid, koji se nastanio među ljudima.
Da sruši sve prepreke, da se ljudi međusobno razumiju da budu bliži i iskreniji.
 Sve čvršća je mentalna barijera, nametnuta fizička distanca ima razorno djelovanje.
 Sada se ljudi međusobno napadaju, ako je vrh cipele prešao označenu crtu pred blagajnom u nekom dućanu.
Napast će vas žestoko ako ste krivo stavili masku, dojučerašnji prijatelj, preči će ulicu da bi izbjegao susret s vama.
A ništa loše nismo učinili, živimo skromno, svatko sa svojim problemima.
Psihoza straha čini svoje, prostor za život iscrtali smo crtama, virus je poslužio da se razore međusobna povjerenja koja smo gradili godinama.
Već danas moramo ponovo pohvatati raskinute veze, graditi prijateljstva ponovo.
Godine iza nas to zaslužuju, bili smo prijatelji u težim vremenima.
Siromaštvo starih ljudi, umirovljenika, ne može biti tuđa briga. To su ljudi koji su bili branitelji, to su majke koje su odgojile i rodile branitelje,
Zahvaljujući njima slavimo danas “Oluju” , a na njih smo zaboravili.
Ljudi su odlazili u rat s vizijom boljeg života za svakog građanina naše zemlje. Vidjeli su u svojim snovima svoje roditelje, kako se u starosti igraju sa svojim unucima.
 Danas na dan kada slavimo pobjedu, vrijeme je da se zapitaju, dali bi pobijedili u ratu da su ih vidjeli kako prekapaju po kontejnerima radi siromaštva. Proslavimo danas ratnu pobjedu  čestitajmo hrabrim preživjelim braniteljima i natjerajmo  državni vrh da progledaju.
Neka bude ovo zadnja godina da slavimo rat, sve naredne trebamo slaviti mir, osigurati posao svakome u svojoj zemlji, osigurati dovoljno kruha za svakog umirovljenika, normalno plaču za svakog radnika, sigurnu školu za svakog đaka.
Neka to bude mirnodopski cilj svih strategija i reformi naše države.
Energiju koju uzalud trošimo kako bi razdvojili ljude, usmjerimo na gradnju odnosa povjerenja.
Obrišimo sve crte, bez njih ćemo štiti jedni druge, primali smo ljude u svoje živote a da nismo ništa znali o njima.
Danas bježimo od prijatelja, prije samo tri mjeseca, megafonima su nas tjerali iz parkova, a danas naši ministri dočekuju turiste iz dalekih zemalja.
Lažna briga, lažnih ljudi, iscrtane crte rastojanja, ne donose ništa dobra, ljudi si međusobno čine više zla nego su učinile sve pandemije zajedno.
Crta rastojanja u dućanu je nepotrebna, pazimo jedni na druge, pomažimo si da preporodimo ovu nevolju zajedno, kao što smo to činili u ratu,
zato što to želimo,
a ne zato što je netko, nekom bojom ucrtao crtu.
Danas se opraštamo i od čovjeka koji je obilježio našu mladost pjesmom, uz melodije koje je on stvorio naša se generacija zaljubljivala, proživjeli smo mladost ali i ratne strahote.
Bili smo sretna generacija jer smo ga imali i sve dok je bio s nama u srcu je živjela naša mladost.
Hvala ti Rajko za sve lijepe pjesme koje su slavile i darovale čistu ljubav,
hvala ti za našu raspjevanu mladost.
Dok smo živi, nosit ćemo tvoju darovanu ljubav i sjećanje na tebe,
a tvoje će pjesme vječno živjeti.
Dragica Trumbetaš